Osiguranje imovine, prava ili stvari, ima odštetni značaj. Iz toga proizlazi opće načelo osigurateljnog prava da ugovor o osiguranju može zaključiti "svaka osoba koja ima interes da se šteta ne dogodi". Takvih osoba u svakodnevnom životu jako je mnogo. Netko želi osigurati tuđu stvar jer je zainteresiran da se, u slučaju propasti ili oštećenja te stvari, vlasniku te stvari naknadi šteta. Obično se radi o slučajevima bližih rodbinskih veza, kad bi štete kod vlasnika stvari, posredno ili neposredno, pogodila i onoga tko ugovara osiguranje tuđe stvari. No, moguće je da netko osigurava svoju stvar, ali da korist iz toga osiguranja namjenjuje drugoj osobi (koja se zove korisnik osiguranja). U slučaju nastupa osiguranog slučaja, naknadu će dobiti korisnik osiguranja. Takvi odnosi su mogući i kod osiguranja kasko motornog vozila. Kod vozila to je gotovo redovita pojava, posebno u odnosu leasinga, kad najmoprimatelj osigurava vozilo, a najmodavatelj je korisnik osiguranja, a moguće je i obratno. U svakom slučaju, prema članku 905. Stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u tim slučajevima ugovaratelj osiguranja, pa i onda kad fizički ima policu osiguranja, ne može raspolagati pravima iz police, dakle, ne može dobiti odštetu po ugovoru o osiguranju, jer je to isključivo pravo korisnika osiguranja. U jednom slučaju ugovora o osiguranju za tuđi račun, Vrhovni sud republike Hrvatske kaže (odluka br. Rev 1061/95 od 3. 9. 1998.): "Pravni odnos između parničnih stranaka određen je ugovorom o kasko osiguranju automobila, koji su sklopili parnične stranke. Utvrđeno je da je tužitelj bio ugovaratelj osiguranja, međutim je kao korisnik osiguranja bio označen M.M. Prema tome, u ovom slučaju je riječ o osiguranju u smislu članka 905. Stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je ugovaratelj osiguranja, a osiguranik je M.M. U smislu članka 905. Stavak 1. zakona o obveznim odnosima, u slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obveza plaćanja premije. I ostale obveze iz ugovora dužan je platiti ugovaratelj osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz ugovora o osiguranju ni u onom slučaju kada je u posjedu police. Njemu je za sve potreban pristanak osobe čiji je interes osiguran i kojoj prava pripadaju. U ovom slučaju to je M.M. Tužitelj nije aktivno legimitiran za podizanje tužbe protiv tuženoga osiguratelja nakon što je nastupio osigurani slučaj, budući da mu kao ugovaratelju osiguranja ne pripada pravo zahtjevati naknadu štete od tuženika, jer je prema sadržaju ugovora o osiguranju to pravo pripadalo M.M.-u.. Treba napomenuti da nije odlučno i da je bez pravnog učinka okolnost što je tužitelj u času sklapanja ugovora bio vlasnik vozila, a to zbog toga što je ugovor o kasko osiguranju vozila bio sklopljen u korist treće osobe, tj. u korist M.M.-a".