Odgovor na u naslovu postavljeno pitanje nije moguće dati općenito i bezuvjetno. Sve ovisi o tome što stranke očekuju od osiguranja života. Zaradu u obliku dobiti ili osiguranu svotu za slučaj smrti odnosno doživljenja ? Ili i jedno i drugo ! Mogu li se osiguratelji izjednačiti s bankama, odnosno, životno osiguranje sa štednjom u banci ? O tome smo i na ovome mjestu višekratno raspravljali s našim čitateljima. I, da podsjetimo - odgovor je bio: banke vam odobravaju kamatu na depozit, osiguratelji-uz (ne)garantiranu dobit isplaćuju i osiguranu svotu. No, da je osiguranje života vrlo osjetljiva biljka-pokazuje pismo naše čitateljice. Dileme ostaju i traže odgovor. Pismo naše čitateljice K.G. vrlo je indikativno, ukazuje na probleme koji muče osiguranike, pa ćemo ga gotovo u cijelosti navesti:" Obzirom da je životno poteklo iz Njemačke,piše u novinama (njemačkim) da je kriminal među starijom populacijom (umirovljenici ) porastao za 80 % , jer su štednju za mirovinu činili u životnom, odnosno na krivom mjestu. Postavljam pitanje: koja je svrha osiguranja života, kad je dobit oko 3 % normalno, ali i to su samo brojke, jer realno (inflacija 4%,porast životnih troškova 1,5 %) stranke su u minusu. Euro gubi 5 % na vrijednosti godišnje. Ono što sam dobio nakon 10 g. u jednoj osiguravajućoj kući, vjerujte mi da bih ispred katedrale više isprosio… u osnovi životno osiguranje nije namijenjeno štednji …tako treba odvojiti štednju od osiguranja. Ljudi nose novac u banku, osiguranje, mirovinske fondove, a oni isti taj novac plasiraju dalje u moderne oblike ulaganja. Strankama daju 3 %, a oni uzmu razliku. Zato i imaju tako lijepe zgrade,urede itd.Tko se hvali s najvećim dobitima nego banke i osiguranja. To je biznis…. nema šanse da me netko više oženi za životno osiguranje. Čista pušiona poslije financijskog inženjeringa. Pitajte ljude koji su prije 15.g. počeli u Austriji, kako su sada razočarani. Ma koji je to štos da kad sklopim osiguranje na 30 godina i vadim lovu na polovici (otkup) vremena, da sam tek onda na nuli, što se tiče dobiti. Uostalom, što očekujete od jednog zastupnika osiguranja, osim onoga što su ga tamo naučili i drugo ne zna. Tko voli nek izvoli . " Nad ovim pismom osiguratelji bi se morali dobro zamisliti , jer odražava shvaćanje običnog, malog , osiguranika, koji od osiguranja života očekuje i štednju (dobit) i osigurninu. Ako uz životno osiguranje može dobiti samo iznos koji odgovara mogućoj kamati u banci - nema osiguranja. Prednost koju predstavlja osigurnina, koje nema u banci, anulirana je činjenicom da se kod otkupa životnog osiguranja doista gubi. Pismo pokazuje i pomanjkanje transparentnosti. Agenti osiguravajućih društava su zainteresirani i stimulirani samo na sklapanje ugovora o osiguranju, što često ima za posljedicu netransparentnost proizvoda (zamagljeno obećanje pripisa dobiti, koju - u pravilu - nitko ne garantira). A dobit - doista nije stimulativna. Čitatelj govori o 3% dobiti, ali svjedoci smo u zadnjim godinama pripisa i dobiti znatno ispod te stope (1,4 % , 1,9 %). Odgovor koji će osiguratelji vjerojatno ponuditi jeste da su na tržištu i tzv. investicijska osiguranja života, koja pružaju mogućnost osiguraniku da više zaradi, ali i da izgubi. No, takva osiguranja su moguća u višem stupnju standarda, kad je financijska moć potencijalnih osiguranika veća. Kod nas, za sada, tu vrstu osiguranja može si priuštiti samo tanki sloj tzv. srednje klase (za koju kažu da je nestala). Bogatima - osiguranje života nije potrebno? Siromašnima - ovakvo kakvo je danas-nije privlačno? Je li dakle moguće zadržati klasično mješovito osiguranje života s uključenom štednom komponentom, koje bi ipak privlačilo masu malih osiguranika i koje bi upravo zahvaljujući toj masovnosti moglo biti oslonac osigurateljne industrije? Čini se da je moguće. Ali uz uvažavanje nekih postavki iz pisma naše čitateljice, pogotovo glede pripisivane dobiti.