Osiguranje života u Hrvatskoj, sad je to sasvim sigurno, postaje najznačajnija vrsta osiguranja. U 2004. godini udio životnih osiguranja u ukupnom portfelju osiguranja iznosio je 23,7 posto, a stopa rasta koju bilježi svake godine obećava brzo približavanje strukturi osiguranja u razvijenim EU zemljama, gdje životno osiguranje (zajedno sa dobrovoljnim zdravstvenim osiguranjem ) čini 60 postotaka cjelokupnog osigurateljnog portfelja. Za ovakav trend mora se zahvaliti činjenici da je stopa inflacije u Hrvatskoj već godinama minimalna i da je Država, dozvolivši ugovaranje životnog osiguranja uz valutne klauzule i uvevši porezne olakšice stvorila nužno potrebno okruženje za razvoj životnog osiguranja. No, bili bismo nepravedni kad ne bismo priznali zaslugu stranaca u stvaranju pozitivnog mišljenja o osiguranju života i prepoznavanju njegove vrijednosti. Sjetimo se, devedesetih godina, u ratnim uvjetima, osiguranje života (računajući na to da odredjeni krug stanovništva ipak ima novaca ) intenzivno su prodavali i nudili jedino strani osiguratelji (u jedinom domaćem osiguravajućem društvo tada je osiguranje života bilo na razini referade). I to "na crno", tražeći osiguranike u Hrvatskoj, a sklapajući ugovore u inozemstvu. Naravno, kupivši osiguravajuća društva u Hrvatskoj, ili osnovavši vlastita, tu "crnu rabotu" su legalizirali. Danas, od 26 osiguravajućih društava u stranom je vlasništvu 13, koja u osiguranju života već drže 60 % portfelja, s tendencijom porasta toga udjela na račun osiguratelja koji su u vlasništvu hrvatskog kapitala i koji su konačno shvatili svu važnost i korisnost životnog osiguranja. Naime, očigledno je da osiguratelji u vlasništvu stranog kapitala bilježe puno veće stope rasta od osiguratelja u vlasništvu hrvatskog kapitala. To se vrlo dobro vidi iz podataka koje slavodobitno iznese za petmjesečno poslovanje ove godine uprava, u osiguranju života, vodećeg osiguratelja, koji je u stranom vlasništvu. No, ostala je prilično nezapažena, ali i premalo isticana činjenica da je lideru tu poziciju donijela najveća hrvatska banka, koja je - gle čuda - opet u vlasništvu stranaca. Prema onome što je poznato, udjel te banke u produkciji osiguranja života lidera iznosi 2/3. Odobravanje kredita uvjetovano sklapanjem ugovora o (riziko) osiguranju života, osobni bankari i savjetnici vrlo dobro usmjeravaju osiguranje života u korist osiguratelja s istim stranim vlasništvom. Slijedeći korak, koji je već napravljen, jeste osnivanje vlastitog osiguravajućeg društva u vlasništvu banke, kako bi sve ostalo u obiteljskom krugu. Mogu li osiguratelji u vlasništvu hrvatskog kapitala odgovoriti izazovu ? Ako se uzme u obzir da je 90 % banaka u stranom vlasništvu - teško. No, to ipak ne znači da bi i u osiguranju života stranom kapitalu, kao i kod banaka, trebalo prepustiti 90 % udjela.