Kad je vozilo u prometnoj nesreći doživjelo tzv. totalnu štetu (bilo ekonomsku totalnu štetu - kad se zbog cijene popravka ne isplati popravljati oštećeno vozilo, bilo tehničku totalnu štetu - kad je oštećeno vozilo tehnički nemoguće popraviti) osiguratelj odštetu obračunava utvrđujući: a) vrijednost vozila na tržištu prije same nezgode (tzv. tržna vrijednost vozila) i b) vrijednost ostataka uništenog vozila koji se mogu tržišno iskoristiti (dakle prodati ili unovčiti). Ta dva elementa nužna su da bi se utvrdio obim prava na odštetu. Pri tome, prema sudskoj praksi, koju karakterizira stalnost stajališta po tom pitanju, oštećeni ima pravo izbora: on može primiti iznos koji odgovara tržišnoj vrijednosti vozila prije nezgode, prepustivši ostatke vozila osiguratelju, ili pak primiti iznos koji odgovara iznosu koji se dobije odbijanjem tržišne vrijednosti spašenih dijelova od tržišne vrijednosti vozila prije nezgode, prepustivši ostatke vozila osiguratelju, ili pak primiti iznos koji odgovara iznosu koji se dobije odbijanjem tržišne vrijednosti spašenih dijelova od tržišne vrijednosti vozila prije nezgode. Naravno, oštećeni će dobro ocijeniti isplati li mu se uzeti ostatke dijelova oštećenoga vozila po cijeni koju obračunava osiguratelj. Naime, obračun vrijednosti spašenih dijelova kojega radi osiguratelj ne jamči oštećenome da će tu vrijednost na tržištu doista i postići. Dakle, pristajući umanjiti odštetu za iznos spašenih dijelova, oštećenik riskira da zbog neuspjele prodaje dobije manju odštetu nego što je tržišna vrijednost vozila bila prije nezgode. Upravo zbog rizika procjene vrijednosti spašenih dijelova i mogućnosti prodaje istih na tržištu i osiguratelji uporno nastoje da ostaci spašenih dijelova vozila ostanu oštećenome i da se uračunaju u naknadu. U tome su ponekad toliko uporni da, računajući na vremenski efekat otezanja isplate naknade i moguće neznanje ponekog suca, odbijaju sklopiti nagodbu s oštećenikom uzrokujući pokretanje parnice. Kako završavaju takve parnice možemo vidjeti iz slijedeće rješidbe Županijskog suda Bjelovar (br. Gž 561/100, od 30.03.2000.): "Nije sporno da je tužiteljica vlasnica vozila na kojem je nastala totalna šteta... vrijednost vozila prije nezgode prvostupanjski sud je utvrdio u iznosu od 19.000,00 kuna na temelju nalaza i mišljenja vještaka za procjenu vozila, kao i vrijednost ostatka vozila u iznosu od 3.135,00 kuna. Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete u visini vrijednosti vozila prije nezgode umanjenoj za vrijednost spašenih dijelova s obrazloženjem da su oni ostali kod tužiteljice. To iz razloga što iz provedenih dokaza proizlazi da između stranaka nije postignut sporazum prema kojem bi tužiteljica pristala zadržati ostatak vozila, a u žalbi tvrdi da joj spašeni dijelove ne trebaju... Prema odredbama članka 185. st. 4. Zakona o obveznim odnosima sud dosuđuje oštećeniku naknadu u novcu kada on to zahtjeva, osim ako okolnosti danog slučaja opravdavaju uspostavljanje prijašnjeg stanja. Iz sadržaja ove odredbe proizlazi da je oštećeniku prepušteno pravo da izabere naknade štete, a pravo izbora odnosi se i na to da li će zadržati spašene dijelove, pa prema tome nije dužan snositi rizik prodaje ostatka vozila."