Prema odredbi članka 951. Zakona o obveznim odnosima, „ako nije drukčije ugovoreno, osiguranik nema pravo da nakon nastanka osiguranog slučaja prepusti osiguratelju oštećenu stvar i da od njega zahtijeva isplatu punog iznosa osiguranja“
Naš čitatelj J.N. imao je kasko osiguranje vozila kod osiguratelja X. Vozilo Renault Clio bilo je staro samo dvije godine. Nedavno je doživio prometnu nezgodu u kojoj je vozilo teško oštećeno. Osiguratelj je obračunao totalnu štetu, odbio amortizaciju, ali i dvije tisuće eura s naslova vrijednosti spašenih ostataka, koje je ostavio J.N.-u. „Smatram da ostaci ne vrijede toliko, jer se na tržištu ne mogu gotovo uopće prodati, a pogotovo ne za takvu cijenu. Tražio sam da osiguratelj uzme dijelove sebi, ali on je to odbio, pozivajući se na ugovor o osiguranju kojim je određeno da ostaci pripadaju meni“, kaže J.N.
Osiguratelj je dužan izvršiti obračun štete sukladno uvjetima osiguranja. Kao što vidimo, sporno je samo pitanje vrijednosti spašenih dijelova. Prema odredbi članka 951. Zakona o obveznim odnosima, „ako nije drukčije ugovoreno, osiguranik nema pravo da nakon nastanka osiguranog slučaja prepusti osiguratelju oštećenu stvar i da od njega zahtijeva isplatu punog iznosa osiguranja.“
U uvjetima za kasko osiguranje osiguratelja X, kod kojega je naš čitatelj osiguran, u čl. 21. stoji odredba da se kod totalne štete (uništenje ili krađa vozila) visina štete utvrđuje prema vrijednosti vozila u trenutku utvrđivanja visine štete, umanjenu za tržišnu vrijednost ostataka vozila, a prema st. 2. istoga članka, spašeni dijelovi ostaju osiguraniku i obračunavaju se prema tržišnoj vrijednosti i prema stanju u kojem se nalaze u trenutku utvrđivanja visine štete.
Problem je, međutim, što je vrlo teško utvrditi vrijednost takvih ostataka, jer oni vrijede onoliko koliko osiguranik za njih može dobiti. Mnogi osiguratelji, svjesni ovog problema, koji vrlo često izaziva nesporazume i nezadovoljstvo osiguranika, rješavaju problem na neki drugi način - ili doista preuzimaju dijelove i prodaju ih na burzi rabljenih dijelova, ili utvrđuju vrijednost dijelova komisijski, zajedno s osiguranikom, ili pak puštaju da ih proda osiguranik, a konačan obračun štete obavljaju tek po izvršenoj prodaji i tako objektivno utvrđenoj vrijednosti tih dijelova.
I uvjeti osiguratelja X dozvoljavaju da osiguratelj preuzme ostatke, jer se, suglasno Zakonu o obveznim odnosima, kaže „ako nije drugačije ugovoreno.“
Dakle, osiguratelj može s osiguranikom ugovoriti/dogovoriti i nakon nastanka osiguranog slučaja da će preuzeti spašene dijelove uništenoga vozila.
Međutim, taj naknadni dogovor ovisi o njegovoj dobroj volji i ne može ga se prisiliti da ih preuzme ako to iz bilo kojih razloga ne želi. A kada to ne želi, od osiguratelja se samo može tražiti da se objektivno utvrdi prava tržišna vrijednost spašenih dijelova.
