Da osiguratelji da koriste i privatne detektive kako bi utvrdili činjenično stanje, nije nikakva tajna. Onima koji se bave poslom naknade štete to je vrlo dobro poznato
Jedne dnevne novine su 28. kolovoza objavile kao senzaciju da jedan osiguratelj, u nastojanju da utvrdi pravo činjenično stanje vezano za nesreću B.V.-a, koristi agente ili, bolje rečeno, privatne detektive. Priča je vrlo interesantna, jer sam naslov „Agenti osiguratelja X pokušali krivotvoriti dokaze“ privlači pozornost, a čitatelji u pravilu reagiraju tako da imaju razumijevanja za oštećenoga B.V.-a.
„Što to rade ovi iz osiguranja? Zar ih nije stid? Čovjek je teško stradao, postao invalid, a oni mu krivotvore dokaze i vode s njim tri parnice vezane za istu nesreću! Sve je to samo muljaža kako bi se naknada isplatila u što manjem iznosu i što kasnije...“, riječi su jednog čitatelja. No, činjenica da osiguratelji imaju službe koje se bave sprečavanjem (unutarnjih i vanjskih) prijevara, da koriste i privatne detektive kako bi utvrdili činjenično stanje, nije nikakva tajna. Onima koji se bave poslom naknade štete to je vrlo dobro poznato.
To ne rade samo naši osiguratelji, već osiguratelji diljem Europe. Utvrditi pravo činjenično stanje i isplatiti naknadu onome tko na nju ima pravo, posao je osiguratelja i njegova obveza razumnog upravljanja sredstvima premije. Ovo što smo rekli nipošto ne znači da je u konkretnom primjeru B.V.-a istina na strani osiguratelja. Tko glumi, a tko oteže isplatu – tek će se vidjeti. Međutim, zbunjuje to što su agenti koristili protuzakonita sredstva da bi došli do (lažnih) dokaza o „pravom“ činjeničnom stanju. Zbunjuje i činjenica da osiguratelj s oštećenim vodi tri parnice, ali još više i to što se te tri parnice vode kod tri različita suca istoga suda, a svaki od njih imenuje svoga vještaka, koji traže različite cijene za izradu nalaza i mišljenja.
To samo upućuje – što novinar dobro primjećuje – na nesređenost u našem pravosuđu i na njegovu neefikasnost. Jer, ta tri vještaka zasigurno će izraditi tri različita „nalaza i mišljenja“ koji će biti podloga za donošenje (različitih) presuda. Stoga ne čudi pokušaj osiguratelja da, makar i posredstvom privatnih detektiva, utvrdi što je istina, a što gluma.
Naravno, za osudu je svaka nezakonitost koju su pri tom poslu učinili. Slučaj svakako nije jedini, ali još jednom ukazuje koliko bi u hrvatskom pravnom sustavu naknade neimovinske štete (štete zbog povrede prava na život i zdravlje) bilo potrebno utvrditi čvrsta pravila postupanja, kako u izvansudskom, tako i u sudskom postupku. Posebno kad su u pitanju liječnici - vještaci koji ocjenjuju težinu povreda zdravlja: njima bi trebalo dati (propisati) mogućnost korištenja istih kriterija za ocjenu istih ili sličnih ozljeda. Sve dok toga ne bude, slučajevi B.V.-a će se ponavljati i umnažati, na štetu onih koji su doista oštećeni.
