Kod uništenja vozila, dakle, kad se radi o totalnoj šteti, osiguratelj je dužan oštećenome isplatiti naknadu štete u iznosu koji odgovara tzv. tržišnoj vrijednosti uništenog vozila (dakle, iznos koji je vlasnik vozila mogao na tržištu rabljenih vozila postići za svoje vozilo). No, u obračunu (od)štete postoji jedna stavka koja igra dosta važnu ulogu: vrijednost spašenih dijelova uništenog vozila. Vrijednost tih dijelova utvrđuju vještaci. No, to nipošto nije matematička kategorija i slobodno se može reći da nema formule kojom bi lako utvrdili vrijednost spašenih dijelova. Vještaci najčešće rabe iskustvenu metodu i vrijednost spašenih dijelova utvrđuju prema onome koliko se realno može na tržištu postići za te dijelove. Poznato je da ti dijelovi veću vrijednost imaju u siromašnijim zemljama gdje je vozni park stariji (oštećeni ili pokvareni dijelovi zamjenjuju se rabljenim dijelovima čiji glavni izvor i jesu tzv. totalno uništeni automobili), a manju u zemljama gdje starija vozila nisu na cijeni. Upravo zbog navedenoga teško je unaprijed reći da li je vještak pogodio točnu vrijednost spašenih dijelova. Ako u takvoj situaciji oštećeni pristaje na nagodbu i preuzima ostatke vozila čiju vrijednost mu osiguratelj odbija od odštete, preuzeo je rizik prodaje tih dijelova i lako može doći u situaciju da ne postigne cijenu koju je uzeo kao vrijednost procjenitelj, a to onda znači da neće dobiti potpunu naknadu štete za svoje uništeno vozilo. Imajući to na umu oštećeni su u pravilu za soluciju da im osiguratelj isplati vrijednost uništenog vozila, a da sam prodaje ostatke vozila. Na taj način rizik prodaje spašenih dijelova prelazi na osiguratelja. Kod osiguranja od autoodgovornosti sudovi su u našoj zemlji beziznimno zauzimali stajalište da je osiguratelj dužan preuzeti spašene dijelove, a oštećenome isplatiti vrijednost uništenoga vozila bez odbijanja vrijednosti ostataka. No, kako je rizičnost prodaje spašenih dijelova po cijeni koju je utvrdio vještak doista značajna, to je konstantno nastojanje osiguratelja da ostaci vozila ostanu oštećenome. To nastojanje nerijetko prelazi u ucjenu: ili preuzmi ostatke ili nema isplate štete! Pravo je, međutim, na strani oštećenoga: spašene ostatke nije dužen preuzeti i ima ih pravo ostaviti osiguratelju. Druga je pak situacija kod kasko osiguranja. Kod kasko osiguranja, u uvjetima (pravilima) osiguranja, a to znači u ugovoru, određeno je da ostaci vozila ostaju osiguraniku, ako se drugačije ne odgovori. Dakle, kod te vrste osiguranja oštećeni mora zadržati ostatke uništenog vozila. No, to ne znači da mora prihvatiti cijenu koju je odredio vještak osiguratelja. Može dokazivati da je vrijednost ostataka manja od procijenjene.