U Hrvatskoj je sklonost parničenju više nego očita. Skloni su mu osiguratelji, ali i osiguranici, odnosno oštećenici. Noviji propisi iz oblasti naknade štete (Zakon o obveznim odnosima) i osiguranja (Zakon o obveznim osiguranjima u prometu) sadrže niz odredbi kojima je cilj smanjiti broj sudskih sporova. Propisane su obveze osiguratelja i određeni rokovi u kojima osiguratelj mora riješiti odštetne zahtjeve. Stručne udruge (recimo Hrvatski ured za osiguranje) pozivaju i organiziraju mirenje između osiguranika/oštećenika i osiguratelja, omogućivši besplatan postupak za osiguranike/oštećenike i brzo dobivanje naknade štete. No, unatoč tomu, broj sudskih predmeta koji su završeni mirenjem gotovo je beznačajan, ako ga usporedimo s brojem predmeta u sporu. Ni mogućnost obraćanja i intervencije pravobranitelja osiguranja nije stvar puno promijenila. Dakle, odštetni zahtjevi se i dalje prilično sporo rješavaju, veliki broj oštećenih odlučuje se na izravnu tužbu protiv osiguratelja bez prethodnog obraćanja osiguratelju i pokušaja mirnog rješenja spora. Sami osiguratelji pak teško prihvaćaju aktivnu obradu odštetnih zahtjeva i radije se odlučuju na pasivno čekanje da dokumentaciju donese oštećeni ili pak da sud presudi. Ponekad tvrdoglavo insistiraju na nekakvim svojim kriterijima, koji se oštećenim strankama čine kao „kriteriji zakidanja„, što ih dodatno (inat) motivira na parničenje, itd. Da je tako, pokazuje i primjer našeg čitatelja E.R.-a, koji je upravo na Novu godinu doživio prometnu nezgodu ( koju je uzrokovao pijani osiguranik osiguravajućeg društva N.). U nezgodi mu je oštećeno vozilo, čiji popravak je platio 16.788,00 kuna, a pretrpio je i tjelesne ozljede (ogrebotine, trzajna ozljeda glave, udarac u rame i koljena), zbog kojih je još uvijek na bolovanju. Uredno je prijavio događaj osiguratelju, koji do danas nije riješio odštetni zahtjev pravdajući se činjenicom da njegov osiguranik nije dao izjavu o okolnostima nastanka nesreće. Kako prisiliti osiguratelja na plaćanje odštete?, pita se E.R. Kome se žaliti? Tužiti i čekati? Koje su sankcije za takvog osiguratelja? Oštećeni se može žaliti samom osiguratelju, jer je osiguratelj – prema odredbama Zakona o osiguranju – dužan ustrojiti službe za rješavanje prigovora osiguranika/oštećenika. Može se naime dogoditi da drugostupanjska tijela osiguratelja ubrzaju rješavanje zahtjeva. Može se obratiti i HANF-i, čiji je zadatak nadzirati poslovanje osiguravajućih društava i čije je ovlaštenje izreći sankcije zbog nepoštivanje rokova propisanih u Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu. Konačno, može podnijeti i tužbu nadležnom sudu protiv osiguratelja. S obzirom na to da prema odredbama čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima (dospijeće materijalne štete, dakle, popravak vozila) obveza dospijeva trenutkom nastanka štete (datum plaćanja računa servisa), odnosno, prema čl. 1103.istoga Zakona, kod naknade nematerijalne štete (pravična novčana naknada za ozljede), danom podnošenja pisanog odštetnog zahtjeva, i da se od toga dana računa zatezna kamata ( koja od 1. siječnja 2008.g. iznosi 14 % ), parnica protiv osiguratelja (za koju je čitatelj siguran da će je dobiti) mogla bi biti dobro investiran novac, jer kamatu od 14 % ne možete dobiti kod nijedne banke u Hrvatskoj.