Na naš e-mail vrlo često stižu upiti vezani uz postupak naknade štete od osiguravajućih društava. U jednom takvom čitateljica S.B. pita: "Imala sam prometnu nesreću prije četiri godine, sa teškim posljedicama, podignula sam tužbu protiv osiguravajuće kuće, ali sudac još nije zakazao niti jedno ročište. Kakva je praksa u sudstvu, da li to dugo traje?" Pitanje je bez konkretnih podataka o tome kad je utuženo, koji sud vodi postupak, protiv kojega osiguratelja se vodi parnica, da li je bilo prethodnog pokušaja mirnog rješenja naknade štete, itd, pa to otežava konkretan odgovor. A odgovor na pitanje "kakva je praksa u sudstvu" je poznat: sudovi su pretrpani predmetima, pa i predmetima iz područja osiguranja odnosno naknade štete iz prometne nesreće, parnice traju godinama (najstarija, meni poznata, na temu naknade štete zbog smrti sina u prometnoj nesreći, a još uvijek nezavršena je iz 1972. g.) Stoga i odgovor na pitanje o očekivanom trajanju parnice naše čitateljice nije nimalo optimističan. U najboljem slučaju može računati na dvije-tri godine do okončanja parnice, ako ne bude komplikacija u sudskom postupku. Znajući za to - postavlja se pitanje zašto ne iskoristiti drugi, alternativni put do dobivanja naknade. Prvi je - pokušaj nagodbe s osigurateljem izvan parnice. Zahtjev za naknadu štete treba specificirati, dobro dokumentirati i predložiti osiguratelju nagodbu. Nagodba, ili kako to Zakon o obveznim odnosima zove "Ugovor o nagodbi" (v.čl. 150 novoga ZOO), jeste ugovor koji zaključuju stranke između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, kojim, uzajamnim popuštanjem, prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Osiguratelj će sigurno prijedlog razmotriti po pojedinim stavkama, na zahtjeve za naknadu štete primijeniti pravo, točnije, važeću sudsku praksu i dati prijedlog nagodbe. Naravno, praksa svih osiguratelja jeste da u izvan sudskom rješavanju štete nude nešto niže naknade od one koju stranka s pravom očekuje od sudske odluke (zato je ključna riječ "uzajamno popuštanje"). No, zato je postupak puno brži i jednostavniji - a poznata je uzrečica još iz rimskih vremena da puno daje tko brzo daje. Drugi način je - da se predloži osiguratelju rješenje spora medijacijom, dakle, uz posredovanje stručnjaka - medijatora, kojega će suglasno izabrati obje stranke u sporu. Ne znamo o kojemu se osiguratelju radi, ali zna se da su neki osiguratelji institucionalno prihvatili put medijacije kao način rješavanja sporova s oštećenicima i osiguranicima. Informacija o tome koja društva su prihvatila takav način rješavanja sporova može se dobiti u Hrvatskoj gospodarskoj komori. No, ako osiguratelj i nije formalno prihvatio sporazum o rješavanju sporova medijacijom, to ga ne priječi da konkretan slučaj povjeri medijatorima. I postupak medijacije je zasigurno puno brži i jednostavniji od sudskog postupka. Dakle, neovisno o tome što je parnica na sudu pokrenuta i što se čeka zakazivanje ročišta s neizvjesnim "Kada", ova dva alternativna načina rješenja zahtjeva za naknadu štete svakako su na dohvat ruke i imaju niz prednosti u odnosu na onaj sudski. Valja pokušati, jer - ništa se ne gubi, a može se puno dobiti.