Nedavno sam pročitao da postoji čak oko sto autoimunih bolesti, to jest, da imunosni sustav napada vlastiti organizam. Zar je moguća tolika „zabluda“ imunosnog sustava? Ili se radi o tome da ipak bude u pitanju neki nama nepoznat ili neprepoznat antigen, a kao najjednostavnije i najjeftnije rješenje nalazimo simptomatični pristup s kortikosteroidima. Taj me problem proganja jer je supruga bolovala od jedne automune bolesti, bila pod kortikosteroidnom terapijom koja je s vremenom smanjivana. Vjerojatno je ta terapija oslabila njezin imunosni sustav i nedavno je preminula od bolesti koju je imunosni sustav držao pod kontrolom, a kada je sustav oslabio, bolest je ojačala i pobjedila. To je moje viđenje… Jesam li barem donekle u pravu?
Mislim da ćemo se složiti ako kažem da je čovjek vrlo složeni mehanizam koji se sastoji od niza sustava koji su potrebni za njegovo održavanje. Između ostalog postoji i imunološki sustav.
Koja je, dakle, njegova uloga?
Imunološki sustav ima zadatak da nas obrani od svih vanjskih elemenata koji mogu ugroziti život. Prvenstveno mislimo na bakterije, viruse i gljivice. Treba reći da naš organizam ima svojstvo da prepozna elemente koji su neprijateljski naklonjeni prema nama. Taj mehanizam se zasniva na činjenici da imunološki sustav raspoznaje naše i tuđe proteine i tako nas štiti od djelovanja proteina koji mogu narušiti naše imunološko stanje i dovesti do nastajanja bolesti i smrti.
U osnovi, strani proteini se nazivaju antigeni, a kad uđu u naš organizam, imunološki sustav ih prepoznaje kao strane te pokrene mehanizam koji dovodi do stvaranja antitijela koja imaju ulogu da unište antigene. Na taj način imunološki sustav nas brani od svih elemenata koji bi mogli dovesti do problema funkcioniranja organizma.
Prepoznavanje štetnih antigena je vrlo složeni mehanizam. Navest ćemo samo jedan primjer. Rekli smo da nas naš imunološki sustav brani od bakterija, virusa i gljivica. Sada treba naglasiti da u našem organizmu ima (prema nekim autorima) više bakterija nego naših stanica. To su bakterije koje imaju važnu ulogu, a to je da pomognu kompleksne mehanizme održavanja našeg života. Najpoznatiji primjer su bakterije u našem probavnom sustavu (u crijevima). Tu u osnovi imamo dvije grupe koje dijelimo na "dobre" bakterije koje pomažu probavu (probiotici) i na bakterije truljenja koji imaju funkciju da masu u crijevima "pripreme" tako da se može lakše izbaciti izvan tijela.
I sad imamo na prvi pogled apsurdnu situaciju. Dok su bakterije u crijevima, one služe za održanje rada probavnog sustava, a time i života, a ako se iz niza razloga te bakterije nađu u u drugim sustavima organizma, mogu izazvati teška oboljenja, sve do sepse i smrti.
Sad vidite kako imunološki sustav ima veliki problem, a to je utvrditi kada su te bakterije korisne, a kada su štetne.
Tome treba dodati još i veliki broj interakcija u organizmu koje u jednom trenutku dovode imunološki sustav do toga da ne radi kako treba. O ovom problemu napisane su mnoge studije i znanstveni radovi te su rađeni eksperimenti koji trebaju pomoći da shvatimo složenu funkciju imunološkog sustava.
I dan danas mnoge institucije rade na tome da pronađu mehanizam koji će objasniti na koji način dolazi do poremećaja rada imunološkog sustava. Vrlo važno je znati zašto dolazi do toga da imunološki sustav više ne radi kako treba, a tu treba još dodati i zašto imunološki sustav više ne prepoznaje svoje proteine te ih svrstava u grupu neprijateljskih antigena, pa sukladno tome stvara antitijela koji napadaju naše proteine (antigene). To stanje dovodi do nastajanja autoimunih bolesti. Zaključak je da se danas još ne znaju pravi uzroci nastajanja autoimunih bolesti.
Što se tiče terapije kortikosteroidima, i sam osobno imam nešto iskustva. Bio sam uključen u transplantaciju bubrega nekoliko godina nakon što je prof. dr. Frančišković obavio prvu transplantaciju bubrega u bivšoj Jugoslaviji. Tada se kortikosteroid koristio u velikim dozama. On se koristio (a i danas je tako, ali u znatno manjoj količini) da spriječi odbacivanje presatka kojeg organizam prepoznaje kao strano tijelo. Posljedice te terapije su znale biti s teškim komplikacijama. Tu se uvijek postavlja pitanje manjeg zla.
Na Vaše pitanje jeste li donekle u pravu - odgovor je da.
