Pitanja uz nove uvjete osiguranja

„Privučen reklamnom kam­panjom „Što je uistinu novog na tržištu osiguranja„ nekih osiguratelja, javio sam se agentu jednog od tih druš­tva kod kojega sam i dosada bio osiguran u cilju objašnjenja novog sistema osiguranja od automobilske odgo­vornosti. S povjerenjem u ono što mi je on rekao, sklopio sam ugovor o osiguranju s tim društvom na rok od jedne godine i dobio nove Uv­jete osiguranja od automobilske odgovornosti, koji su doneseni 10.siječnja 2010., a primjenjuju se od 31. Ožuj­ka 2014., dakle, pri­mjenjuju se i na moj ugovor. Kad sam se vrati kući pomnije sam pročitao spome­nute uvjete i zapazio sam dvije stvari koje su mi privukle pažnju.

 

Prva je da je po novim uv­je­tima osiguranja počekni rok samo jedan dan, umjesto dosadašnjih trideset dana. Drugo, da se u slučaju kad kao potrošač nisam zadovo­ljan odlukama osiguratelja ili ako neko pregovaranje s osi­gurateljem nije dovelo do že­ljenog rezultata, mogu ob­ra­titi ombudsmanu u osi­gu­ranju, čija je adresa navedena u uvjetima, a koji je „neovisno tijelo mirenja koje radi besplatno za potrošače„. Pre­duvjet za postupak mi­renja je prethodno pružanje moguć­nosti osiguratelju da preispita odluku… Molim da meni, a mi­slim da je in­te­resantno i drugim voza­čima, pojasnite o čemu se zapravo radi…“

Naš čitatelj B.Ć. je izdvojio dvije, od mnogih interesantnih novina iz spomenutih Uvjeta. Što se tiče po­ček­­nog roka (pričekni rok, res­piro rok), odredba Uvjeta o duljini roka od jednog dana u skladu je s odredbom čl. 8. st.6. Zakona o obveznim osi­guranjima u prometu (Za­kon govori o roku od najviše 30 dana, što znači da je osiguratelj iskoristio danu mo­gućnost ugovaranja najkra­ćeg mogućeg počeknog roka od jednog dana). Kad je u pi­tanju ombudsman u osiguranju (zašto strani naziv?), odredbe su nejasne, jer om­budsman u osiguranju tre­bao bi značiti pravobra­ni­telj u osiguranju. No, pra­vo­bra­nitelj u osiguranju, od­nosno pravobraniteljstvo za djelatnost osiguranja, neovisno je i samostalno tijelo pri Hr­vatskom uredu za osi­gura­nje, osnovano na teme­lju čl. 272. Zakona o osiguranju još dav­ne 2007.g., čiji je zadatak isključivo utvrđiva­nje - po pri­­govoru stranaka - da li osi­guratelji krše dobre pos­lovne običaje, odnos­no, da li je njihovo ponašanje u su­prot­nosti s Kodeksom po­s­lovne osigurateljne etike.

Pravobraniteljstvo ne mi­ri stranke, nije nadležno za rješavanje imovinsko prav­nih sporova između osiguratelja i osiguranika. Prije po­kretanja postupka pred pravobranite­ljem osiguranja doista je ob­vezno da se osiguranik obrati svom osigura­telju i pruži mu moguć­nost da u internom žalbe­nom postupku preispita svoje po­našanje. Kako pri Hrvat­s­kom uredu za osiguranje dje­luje i Centar za mi­renje kao samostalno tijelo, nije jas­­no da li je osiguratelj mislio i htio to tijelo navesti kao tijelo nadležno za mirenje, ili je naznačivši ombudsmana kao tijelo mirenja, koje za mirenje nije nadležno, htio nešto drugo. S obzirom da su uvjeti prošli i kontrolu Nad­zornog tijela (HANFA), čiji su podaci u uvjetima ta­kođer navedeni, pojašnjenje nejas­noće trebalo bi možda za­tražiti i od tog tijela.