Motorna vozila su opasne stvari. Njihovi vlasnici odgovaraju po načelu (pretpostavljene) uzročnosti. Od svoje odgovornosti mogu se osloboditi samo ako dokažu da je za štetu kriv u cijelosti ili djelomično i sam oštećeni. To, naravno, vrijedi kad je u pitanju šteta koju nanesu pješacima. Kod pravno neupućenih vozača se vrlo često čuje kako oni nisu krivi za nezgodu, a nije rijetko ni zgražanje nad odlukama sudova ili osiguravajućih društava koji ozlijeđenim pješacima dodjeljuju naknadu štete, kad, po mišljenju vozača, za to nema razloga, jer su nezgodu skrivili oni sami. Najklasičniji primjer jeste pretrčavanje pješaka preko pješačkog prijelaza kad mu je bilo upaljeno crveno svjetlo i nalet vozila, čiji je vozač imao zeleno svjetlo. I u toj situaciji odgovara za štetu vozač, uz eventualnu manju suodgovornost neopreznog pješaka. Tako u jednom slučaju Županijski sud Zagreb (br. Gž 7838. od 24.03.1998.) utvrđuje da se nezgoda dogodila na križanju dviju ulica, da se vozač približavao križanju kad je imao zeleno svjetlo vozeći brzinom od 30,5 km/h... te da je u jednom trenutku maloljetni tužitelj (jedanaestogodišnji dječak) iznenada počeo pretrčavati cestu iako mu je na semaforu gorjelo crveno svjetlo. Istina, utvrđeno je da je vozač kočenjem mogao izbjeći nalet. Sud smatra opravdanim zaključak nižeg suda da u takvoj situaciji postoji podijeljena odgovornost oba sudionika prometne nesreće i to u omjeru od 75% na strani vozača, budući je upravljao automobilom koji je opasno sredstvo, a 25% na strani maloljetnog tužitelja koji je svojim ponašanjem, tj. neopreznim pretrčavanjem ceste pod crvenim svjetlom semafora doprinio nastanku štetnog događaja (slučaj predviđen u članku 177. stavak 3. zakona o obveznim odnosima). Ovakva stajališta naših sudova na crti su zaštite najviše ugroženih, a daleko su još od u nekim zemljama primjenjivane apsolutne odgovornosti vozača prema pješacima, dakle, čak i kad su doista sami pješaci uzročnici nesreće u cijelosti (na pr. Francuski Zakon iz 1985.g.).