"Kad treba osigurati onda obećavaju sve, a kad trebaju platiti onda uvijek nešto pronađu da ne plate što moraju…" Tako se žali naš čitatelj J.K. na osiguratelja kod kojega je imao osiguranje zgrade, točnije vikendice na jednom našem otoku. Pred dvije godine vikendica mu je djelomično izgorjela. Dobio je naknadu štete, ali iznosom nije zadovoljan, jer misli da je dobio cca jednu trećinu vrijednosti vikendice. Kad je tražio objašnjenje rečeno mu je da je vikendica bila podosigurana i zato mu se naknada smanjuje. Kad je zaključivan ugovor o osiguranju zastupnik osiguratelja nije imao primjedbe na vrijednost vikendice koju je naveo kao osiguranu vrijednost. Naravno, i ovaj slučaj upućuje na ogromnu važnost međusobnog informiranja osiguratelja i ugovaratelja osiguranja pri sklapanju ugovora, kako bi se neugodni nesporazumi kod nastanka štetnog događaja što više izbjegli. Osiguranje vikendice spada u osiguranje imovine. Osiguranik odlučuje koliki imovinski interes ima, koliko vrijedi njegova zgrada. Jasno, idealno bi bilo osigurati pravi imovinski interes, dakle, stvarnu vrijednost vikendice. Vjerujem da je to i bila namjera našeg čitatelja, s obzirom da je premija požarnih osiguranja vrlo mala. Ako nije bio siguran kolika je stvarna vrijednost vikendice trebao se posavjetovati sa zastupnikom osiguratelja koji bi to kao profesionalac vjerojatno znao. Ovako je naš čitatelj osigurao vikendicu na iznos 200.000 kuna i ta je osigurana vrijednost upisana u policu osiguranja. Šteta nastala požarom iznosila je gotovo 100.000 kuna. Osiguratelj je kod obračuna štete ustvrdio da je stvarna vrijednost vikendice u trenutku sklapanja ugovora iznosila 300.000 kuna. Stoga je u obračunu štete stavio u omjer stvarnu i osiguranu vrijednost i u tom srazmjeru platio naknadu, dakle, umanjio istu za jednu trećinu. Ako je ocjena osiguratelja da je stvarna vrijednost vikendice doista bila 300.000 kuna točna (a što se lako može utvrditi provjerom cijena vikendica u mjestu osiguranja), onda je ispravno obračunao štetu. Naime, u članku 936. Zakona o obveznim odnosima koji uređuje institut podosiguranja stoji "Kad se utvrdi da je u početku dotičnog razdoblja osiguranja vrijednost osigurane stvari bila veća od svote osiguranja, iznos naknade koju duguje osiguratelj smanjuje se razmjerno, izuzev ako je drugačije ugovoreno". Ovo zadnje znači da osiguratelj i ugovaratelj osiguranja mogu ugovoriti da se podosiguranje neće primjenjivati. To je npr. slučaj kod osiguranja zgrada po načelu "nove vrijednosti", a što u konkretnom slučaju našeg čitatelja nije slučaj. Razlog za uvođenje instituta podosiguranja u ugovor o osiguranju jeste želja zakonodavca da se imovinski interes osigurava na stvarnu vrijednost, odnosno da osiguranjem manje vrijednosti druga ugovorna stranka, osiguratelj, ne bi bio oštećen kroz plaćanje manje premije za veći rizik. Bitno je naglasiti da se traži da stvarna vrijednost i osigurana vrijednost budu izjednačena u trenutku sklapanja ugovora o osiguranju. Kasnija promjena stvarne vrijednosti, recimo porast cijena vikendica, nije bitna i ne dovodi do primjene instituta podosiguranja.