Ovo ljeto, koje još uvijek traje, donijelo je velike probleme svojom klimatskom nepredvidljivošću. Neuobičajene vrućine izmjenjuje se s neuobičajenim padavinama, vjetrovima, olujama, pijavicama, tučom itd. Dva - kroz povijest dokazano - za čovjeka najopasnija neprijatelja, voda i vatra, kao da se dogovorno natječu tko će više nanijeti štete. I to ne više u nama dalekim područjima. Kao da je cijeli svijet i u klimatskom pogledu postao jedno selo. El Nino se, kažu, došetao i u Europu, pa izgleda i u našu zemlju. Štete koje nastaju penju se na desetine milijardi eura, parlamenti diskutiraju kako sanirati posljedice, traži se međunarodna solidarnost. U svemu tome, naravno, loše prolaze i osiguratelji. No, u razvijenim zemljama, kako čitamo iz stručne literature, spomenuta zla će dobrano isprazniti blagajne osiguravajućih društava. Osiguratelji i reosiguratelji već zbog toga najavljuju poskupljenje premija. Kod nas, nažalost, to se ne događa. Osiguratelji mirno spavaju, iako to ne bi željeli. Sva nastala šteta će ih okrznuti s nekoliko desetaka milijuna kuna odštete. Zašto? Jednostavno zbog toga što u Hrvatskoj još uvijek nema masovne kulture osiguranja imovine od navedenih zala. Kao da smo uvjereni da se, valjda, neće i nama dogoditi ono što se susjedima događa. A događa se, i to gotovo redovito, učestalo svake godine. Ljetne slike paklene stihije koja hara obalom, gutajući i kuće, ponavljaju se tako učestalo da smo se skroz na njih navikli. Pa ipak, ni te kuće u sigurno kriznim područjima nisu osigurane od požara, ili se mogu nabrojiti na prste one koje su osigurane. Usjevi, voćke, ljetina, vinogradi… redovno su izvan osiguranja. I kako kod malih poljoprivrednika tako i kod velikih kombinata, koji bi trebali davati primjer. I kad se zlo dogodi, sve završava na tome da župan proglasi stanje prirodne katastrofe i čeka da netko - Država, a to znači svi porezni obveznici - pomognu u saniranju štete. U redu, svakako je potrebna solidarnost šire zajednice. No, moderna vremena su nam donijela tu širu solidarnost izvan Države ili humanitarnih organizacija, jasno, ne isključujući ni njih. Naime, u suvremenom svijetu postoji osiguranje kao zajednica osoba ugroženih od iste vrste opasnosti. Rizik koji može pogoditi jednoga ili neke dijeli se na sve, tako da je i teret osiguranja lakši. Na žalost, kako rekosmo kod nas toga nema. Mali je broj onih koji bi se željeli osigurati i koji to doista čine. Toliko mali da je upitna solidarnost. A to ima za posljedicu činjenicu da je i premija za malobrojne skupa, jer nema disperzije rizika. A da li je premija uistinu skupa? Kod požara odnosno poplave, kao dopunskog rizika, kreće se oko šezdesetak eura. Naravno, skuplja je kod osiguranja usjeva i voćaka, jer je kod njih i rizik veći. Doista, teško je prihvatiti, unatoč niskom standardu, da su te premije previsoke za ono što pružaju. A pružaju kompletnu zaštitu u slučaju štete i to na ugovornoj osnovi, ne čekajući ni milost Države ni uspješnost humanitarnih akcija. Kako naši ljudi razmišljaju vidi se iz nedavne situacije: kad je poplava gotovo bila pred realizacijom ugroženi su tražili osiguranje, no istoga dana kad je opasnost prošla - interesa i novih polica više nije bilo. Kao da prirodna stihija nosi sa sobom i stihijsko razmišljanje.