Još pred tridesetak i više godina kad su cijene usluga autoservisera u inozemstvu u odnosu na cijene kod nas bile znatno veće, osiguratelji su odbijali oštećenim vlasnicima inozemnih registarskih oznaka (stranim, a još češće našim građanima na radu u inozemstvu) isplaćivati odštetu prema cijenama inozemnih servisera, odnosno prema računima tih servisera, koje su oštećeni prilagali kao dokaz pretrpljene štete. Vođeni su brojni sporovi koji su konačno urodili stalnom sudskom praksom po kojoj se odšteta oštećenom vlasniku inozemnog vozila morala platiti po cijeni koju je on, u zemlji gdje živi i radi, platio. No, početkom domovinskog rata i pojavom novih osiguratelja, ta praksa se počela napadati i oštećenima opet nuditi isplata štete, ali po cijenama koje su na našem tržištu. Takvo ponašanje nekih osiguratelja primljeno je s negodovanjem u međunarodnim osigurateljnim krugovima, a često je dolazilo i do diplomatskih prosvjeda konzularnih predstavnika stranih država, koji su intervenirali i pokušali zaštititi pravo svojih državljana. Nažalost, bez značajnijih uspjeha. Dva hrvatska osiguratelja i dalje odbijaju plaćati odštete po cijenama koje su oštećeni strani državljani i naši gastarbajteri platili za popravak vozila u inozemstvu. Od toga ih nije odvratila ni višekratna intervencija krovne organizacije hrvatskih osiguratelja - Hrvatskog ureda za osiguranje. Braneći svoje stajalište pozivaju se na Hašku konvenciju od 4. svibnja 1971. o pravu koje se primjenjuje na cestovne prometne nezgode, točnije, na njezin članak 3. koji načelno određuje da se primjenjuje pravo države na području koje se dogodila nezgoda. No, sudovi su i dalje na stajalištu da oštećenima treba priznati štetu po cijenama koje su platili u zemlji popravka odnosno boravka i rada .U jednom takvom predmetu (Općinski sud Makarska br. P 196/00, od 9. studenoga 2001.), u Crikvenici je vozač vozila hrvatskih registarskih oznaka oštetio vozilo vlasništvo njemačkog građanina i njemačkih registarskih tablica. Oštećeni stranac, vozilo je - pošto je bilo pokretno - odvezao u Njemačku i tamo ga popravio, nakon što je štetu procijenio po ovlaštenom vještaku. Naš osiguratelj mu odbija platiti račun njemačkog servisera. Pri tome se poziva na članak 3. odnosno 8. citirane Konvencije. No, sud je mišljenja da se na slučaj - u skladu s odredbama Konvencije - moraju primijeniti odredbe naših kolizijskih normi, točnije članak 28. stavak 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja, koji kaže da se kod izvanugovorne odgovornosti za štetu ima primijeniti pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno od toga koje je od ta dva prava za oštećenika povoljnije. "Predmet tužbenog zahtjeva je naknada materijalne štete zbog popravka vozila i procjene štete koju je tužiteljica imala u Njemačkoj. To znači da je radnja izvršenja ono mjesto gdje je popravak izvršen, pored toga, a obzirom da tužiteljica živi u Njemačkoj, gdje joj je automobil potreban čitave godine u privatne i poslovne svrhe, može se smatrati da je posljedica nastupila u mjestu njenog prebivališta, dakle, Njemačka... pa je čin odlaska u Njemačku i popravak vozila u državi svog prebivališta za ovaj sud jedan razuman postupak kojim je tužiteljica samo smanjila štetu..." (sud misli na potrebu produljenja boravka u Hrvatskoj kad bi popravak obavljali naši serviseri...).