Novim poreznim propisima određeno je da se od 1. srpnja 2001. god. mogu koristiti porezne olakšice za životna osiguranja i to maksimalno do iznosa od 12.000 kn godišnje. Bila je to novina u hrvatskom poreznom sustavu, koju su osiguratelji pozdravili očekujući da će ona biti stimulans za širenje životnih osiguranja. I doista. Pokazalo se da je to bila dobra mjera. Ljudi su se više interesirali za osiguranje života. Stope porasta te vrste osiguranja prilično su značajne u odnosu na prijašnje godine. Međutim, kako to kod nas obično biva, već prigodom podnošenja prvih poreznih prijava za 2001. god. pokazalo se da dobivanje poreznih olakšica i nije tako jednostavno, kako je u prvi mah izgledalo. Stvar je opet u administrativnim ili provedbenim propisima, kojih ima i nema. Prvo je nastalo pitanje kakve potvrde o plaćenoj premiji će osiguratelj dati. Javili su se razni oblici tih potvrda. Jedni su osiguratelji slali potvrde bez zahtjeva osiguranika (koji uostalom i ne mora koristiti poreznu olakšicu za plaćenu premiju životnog osiguranja), drugi su čekali zahtjev, treći su davali potvrde za cijelu 2001. god., četvrti samo za razdoblje od 1. srpnja do kraja 2001. god. Problem je nastao i za one osiguranike koji imaju ugovoreno plaćanje premije odjednom, dakle, početkom godine. Premija uplaćena unaprijed, a pošto je uplaćena prije 1. srpnja 2001. god. ne može se koristiti kao porezna olakšica. I tako dalje. A sve se to moglo i moralo izbjeći propisivanjem jedinstvene tehnologije, uključivši i formu potvrda o plaćenoj premiji. Drugi, još gori problem koji nije riješen, tiče se isplata osiguranih svota po policama životnih osiguranja. Naime, osiguranik može koristiti poreznu olakšicu za plaćenu premiju, ali i ne mora. Ako koristi poreznu olakšicu za uplaćenu premiju, osiguratelj mu je kod isplate osigurane svote - po Zakonu - dužan odbiti porez po stopi do 15%. Kako osiguratelji nemaju saznanja o tome koji je osiguranik koristio poreznu olakšicu, a koji nije (iznimka su oni osiguranici koji su premiju plaćali kod obračuna plaće), to isplatu osigurane svote po polici životnog osiguranja ne mogu izvršiti dok od poreznih vlasti ne dobiju obavijest o tome da li je osiguranik već koristio poreznu olakšicu. Rokovi za odgovor državnih tijela nije propisan, tehnologija se ne zna. A štetu će, naravno, trpjeti kao i uvijek upravo osiguranici koji će, umjesto jednostavne i brze naplate police životnog osiguranja, morati čekati, za sada, neodređeno vrijeme. I što je najgore, većina osiguranika će za takvu situaciju okriviti osiguratelje, iako vidimo da to nije njihova greška, već nedorečenost i kompliciranost poreznog sustava. Tješi samo nada da je to početno nesnalaženje poreznih vlasti i da će problem biti brzo riješen. Uostalom, na njegovom rješavanju uporno inzistiraju upravo oni koju su najviše zainteresirani za taj posao, dakle, osiguratelj. U protivnom, porezna olakšica će se pretvoriti u nepotrebnu otežnicu. A to sigurno nije bila svrha uvođenja poreznih olakšica.