Pitanje našega čitatelja, koje je dalo naslov ovoj kolumni, posljedica je prometne nesreće u kojoj je stradao njegov sedmogodišnji sinčić (teške ozljede) i činjenice da je, nakon napornog trogodišnjeg vođenja spora, dobio naknadu štete" u minornom iznosu" a što je sud u presudi obrazložio suodgovornošću djeteta za vlastitu štetu u omjeru od 7O% i za toliko mu umanjio uobičajenu naknadu za pretrpljene ozljede. Naime, dijete je neočekivano istrčalo na kolnik neposredno ispred vozila, a (dvojica!) vještaka su utvrdila da vozač nije mogao izbjeći udar u dijete, unatoč činjenici da je vozio dozvoljenom brzinom. Temeljem prvog vještačkog nalaza osiguratelj vozača odbio je platiti štetu, "unatoč ponašanju vozača, koji je doista bio korektan i dao suglasnost da se odšteta isplati s njegove police ".Čemu, pita se, obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti? Služi li to osiguranje zaštiti žrtava u cestovnom prometu? Jer, ako služi, onda bi postupak ostvarenja nekakve naknade zbog pretrpljene štete, temeljem police osiguranja, trebao biti brži, jeftiniji i efikasniji, što sudska parnica doista nije. Ova pitanja našeg čitatelja trebala bi potaći razmišljanje o ponuđenoj temi. Činjenica jeste da je osiguranje vozača od odgovornosti za štetu uzrokovanu uporabom motornog vozila u cestovnom prometu, prema zakonu, obvezno. Isto tako, zna se, uvođenje takve obveze pravda se potrebom da se društvo zaštiti od šteta koje tako opasna sredstva, kao što je motorno vozilo u prometu, mogu uzrokovati drugim osobama. Naravno, prvobitna svrha osiguranja od odgovornosti bila je i zaštita samog vlasnika/vozača od eventualne opasnosti plaćanja odštete žrtvi njegovog vozila. No, taj cilj je, uvođenjem obveze sklapanja ugovora o osiguranju od odgovornosti, došao u drugi plan. Na prvom mjestu bi trebala biti zaštita trećih osoba. Neke države su i zakonodavno pošle putem uvažavanja ove konstatacija. Počele su lučiti krivnju za nezgodu (i štetu) od odgovornosti za štetu u cestovnom prometu. U tom konceptu, krivnja osoba koje su posebno ranjive u cestovnom prometu, kao što su djeca, starci, pješaci, biciklisti… nije odlučujuća za dodjelu naknade za pretrpljenu štetu. Najznačajniji primjer takvog sustava jeste Francuska, koja je svojim propisom još davne 1985.g. uvela prava na naknadu štete navedenih osoba, bez obzira na njihovu krivnju ili sukrivnju (iznimka su jedino tzv. neispričive greške žrtve, dakle, ponašanje koje je izvan okvira normalnog ponašanja takvih osoba u prometu, a koje već graniče s namjerom da se šteta doživi). Korak dalje otišle su nordijske zemlje svojim sustavom naknade bez obzira na krivnju žrtve za nastanak nezgode. Nastojanja EU Parlamenta da se posebnom direktivom zaštite navedene osobe - nije prošao. I dalje se ostavlja zemljama članicama da tu zaštitu samostalno uređuju svojim odštetnim pravom. Hrvatska spada u zemlje koje su se ukotvile na prevladanom konceptu odgovornosti za štete i kad su u pitanju najranjivije osobe (sustav odgovornosti slijedom austrougarskih propoisa od prije stotinjak godina, kad osiguranja od odgovornosti nije ni postojalo). Statistička ispitivanja pokazuju da gotovo polovica oštećenih pješaka i biciklista ne dobije nikakvu, ili pak ne dobije potpunu, naknadu pretrpljene štete. Odgovornost za njihovu štetu rješava se gotovo beziznimno na sudu, gdje troškovi spora (takse, vještačenja, troškovi zastupanja) "pojedu" moguću odštetu. Nije li to zlatna rezerva iz koje bi se oštećenima mogla osigurati naknada i kad su sami (su)odgovorni za nastalu štetu? Stoga odgovor na pitanje našeg čitatelja navedeno u naslovu glasi: doista, obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, u sustavu odgovornosti za štetu kakav imamo danas, ne ispunjava u potpunosti svoju svrhu zaštite najslabijih u cestovnom prometu. Trebat će ga mijenjati i bez čekanja na rješenja iz EU Parlamenta, koji ne odustaje od svojih namjera zaštite najugroženijih.