Osiguratelji oštećeniima kod isplate odštete u pravilu daju na potpis tzv. izjavu o namirenju (jednostrana izjava oštećenoga da je primitkom određenog iznosa naknade namiren u svim ili u nekim svojim potraživanjima) ili pak nagodbu, koja predstavlja pravi ugovor o izvansudskom poravnavanju štete i koju potpisuje predstavnik osiguratelja i oštećenik odnosno njegov punomoćnik. Oba dokumenta su u pravilu sastavljena od strane osiguratelja i, vrlo često, unaprijed tiskana s prazninama u koje se unose podaci iz konkretnog slučaja odnosno o konkretnom oštećeniku. Te dokumente treba vrlo pažljivo pročitati prije potpisivanja, jer se u njima često nalaze i klauzule koje su nepovoljne za oštećenoga, najčešće tzv. klauzule o odreknuću, po kojima se oštećeni odriče svih drugih potraživanja koja bi iz štetnog događaja mogla nastati u budućnosti. Znamo da ima osiguratelja koji isplatu nekog iznosa uvjetuju odreknućem od drugih zahtjeva. Jedan takav slučaj ovih dana je objavljen i u medijima. Zato nije pametno potpisati izjavu o namirenju ili nagodbu, a onda se kajati zbog učinjenoga i tražiti poništenje potpisane nagodbe tvrdeći da je potpisana u zabludi. Sudovi nisu voljni olako priznati oštećenome da postoji " bitna zabluda" i temeljem toga poništiti potpisanu nagodbu. U jednom slučaju oštećeni je tužio osiguratelja na poništenje nagodbe, jer je - kako kaže - smatrao da potpisuje primljenu isplatu, a ne nagodbu kojom bi se odrekao budućih potraživanja. Prvostupanjski sud je čak uvažio tužbeni zahtjev i poništio nagodbu u točki u kojoj je stajalo da su se stranke sporazumjele da se zahtjev za naknadu štete konačno riješi na način da osiguratelj plati iznos od 13.790,00 kn za potpuno podmirenje svih zahtjeva oštećenika (naknada za boli, strah, naruženje, invaliditet), te da oštećeni u svezi s predmetom nezgode neće imati nikakvih daljnjih potraživanja niti od osiguratelja niti od njegovog osiguranika. Taj sud je obrazložio svoje stajalište mišljenjem da oštećeni nije shvatio da potpisuje primitak novca i da je prilikom potpisa nagodbe bio u bitnoj zabludi, jer je smatrao da potpisuje primitak novca, a ne nagodbu o namirenju. No, drugostupanjski sud (Županijski sud Zagreb, Gž 7341/99 od 12. ožujka 2002. g.) zauzima drugačije stajalište: okolnost na koju se poziva oštećeni - da nije shvatio da potpisuje nagodbu - sama po sebi ukazuje da prilikom potpisivanja nagodbe nije postupio pažnjom koja se u prometu zahtjeva. Naime, prilikom potpisivanja nagodbe treba se upoznati s njezinim sadržajem, a ukoliko to nije učinio, to ide na njegovu štetu. Stoga, kad je oštećeni potpisao jedno (nagodbu) smatrajući da potpisuje drugo (primitak novca) ne radi se o ispričivoj, odnosno bitnoj zabludi, te je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 61. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Sud je, dakle, pošao od toga da je oštećeni imao prigodu pročitati dokument kojega potpisuje. S obzirom na to da to nije učinio ne može se raditi o ispričivoj zabludi, zbog čega je oštećenikov zahtjev za poništenje potpisane nagodbe odbio.