Da li je hrvatsko osiguranje na vratima krize ili će gospodarsku krizu proći bez potresa? Pitanje je na koje dobivamo različite (i suprotne) odgovore. Lijek za posrnulo hrvatsko gospodarstvo, kako nas upućuju stručnjaci, a istakli su to i glavni govornici na nedavnoj Konferenciji hrvatskih ekonomista,  Predsjednik Republike i Predsjednik Vlade, jeste što više izvoziti. Vrijedi li to i za osiguranje u Hrvatskoj?

Odgovor ovisi o tome što se podrazumijeva pod izrazom „izvoziti„. Ako pod tim podrazumijevamo izvoz proizvoda i usluga osiguranja, prodor na inozemna tržišta, onda je odgovor pozitivan. Međutim, u sadašnjoj situaciji takvog izvoza gotovo da i nema: na srpskom tržištu vrlo mali udjel, koji godinama stagnira; na makedonskom – tek se počinje; najavljeno otvaranje crnogorskog i slovenskog tržišta neće se ostvariti; na Kosovu je krajnji domet – osiguranje zračne luke. Malo ružičastija situacija je  na tržištu BiH (Federacija) gdje društva u vlasništvu hrvatskog kapitala igraju (nažalost na malom i ograničenom tržištu) značajniju ulogu. O ostalim tržištima može se samo sanjati.

Zbog svega toga ostaje nam da zasada  pod „ izvozom“ razumijevamo  ono što se doista i izvozi, a to je odljev premije osiguranja u inozemstvo kroz plaćanje reosiguranja (i eventualni izvoz dobiti vlasnika inozemnih osiguravatelja). Trošak reosiguranja (u inozemstvu) postaje sve značajniji. Procjenjuje se da je u 2008. taj trošak cca 500 milijuna kuna. A u 2009. g. najavljuje se njegovo povećanje, jer će premije reosiguranja, zbog smanjenja rejtinga nekih velikih igrača, primjerice američkog AIG-a, poskupjeti, što se uostalom već osjeća kod prvih pregovora oko obnove ugovora o reosiguranju za 2009.g.   („… disciplinirano i konzervativno preuzimanje rizika, povećanje cijena reosiguranja i suženje pokrića …“ , Tišma). Dakle, u osiguranju bi takav izvoz trebalo smanjiti. No, reosiguranje je bitno povezano sa sigurnošću osiguranika. Rizik valja nositi u okviru svojih mogućnosti. Ostatak reosigurati.

Kako izići iz toga začaranog kruga? Možda je odgovor dat na Danima hrvatskog osiguranja: suosiguranje. Suosiguranje kao institut naši osiguratelji nerado koriste, iako bi im suosiguranje omogućilo dvije stvari: a) zadržavanje premija osiguranja na realno potrebnoj i stručno opravdanoj razini, i b) zadržavanje  te premije na računima u Hrvatskoj. Što ne može jedan (osiguratelj) može više njih. Više njih mogu kroz međusobnu disperziju rizika pružiti adekvatno osigurateljno pokriće za sve moguće rizike koje bi trebalo osigurati u Hrvatskoj. Znamo, doduše, da je suosiguranje iz našeg Zakona o obveznim odnosima, zbog načela solidarnosti suosiguratelja, nepopularno i da i zbog toga neki (posebno veći i jači) osiguratelji bježe od  njega. No, to nije nerješiv problem. U cilju smanjivanja izvoza premije trebalo bi poraditi na njegovom rješavanju.