Potrošački kod

• Kod nas je sve prepušteno inicijativi potencijalnog osiguranika (a to u pravilu znači: pasivnost, nepoznavanje uvjeta osiguranja i ugovornih prava i obveza). Zar onda čudi što ljudi od osiguratelja očekuju nemoguće stvari, dakle, ono što ugovorom nije predviđeno
  
  

U jednoj nedavnoj emisiji Potrošačkog koda čuli smo i vidjeli priču dvoje osiguranika (jedan – osiguranje djece od posljedica nesretnog slučaja; drugi – osiguranje života i prekid ugovora prije isteka ugovorenog roka) ispričanu s dva različita stajališta, stajališta osiguranika i stajališta osiguratelja. No, po prirodi stvari, ostaje dojam da je javnost ostala u uvjerenju kako su dvoje građana – osiguranika u pravu i kako su osiguratelji postupili na način koji im omogućava da „zakinu“ osiguranika.

Autor priloga nije se previše trudio utvrditi zašto su osiguranici mišljenja da su, kod ostvarivanja svoga prava iz ugovora o osiguranju, neopravdano zakinuti. Odnosno, objašnjenje koje su dali predstavnici osiguratelja (da su postupili po slovu zakona i ugovora o osiguranju) nije bilo razlogom da se osiguranici uvjere kako nisu u pravu. I tako ostaje loš dojam, pokvarena slika o osigurateljima koji samo "zgrću pare", a ne plaćaju svoje obveze… Naravno, toj lošoj slici najviše su pridonijeli sami osiguratelji, pa i onda kad su u pravu. Nisu se previše trudili informirati osiguranike prije samog sklapanja ugovora o osiguranju, koja su im prava i obveze iz ugovora o osiguranju.

Poznato je da je Zakon o osiguranju još 2005. god. propisao obvezu osigurateljima da prije sklapanja eventualnog ugovora o osiguranju potencijalnog osiguranika informiraju što ga čeka, koje su mu obveze, a nakon toga–koja su mu prava. No, ta odredba Zakona ostala je mrtvo slovo na papiru i u praksi se ne primjenjuje. Neki drugi zakonodavci išli su korak  dalje obvezujući osiguratelje da potencijalnog osiguranika prije sklapanja ugovora o osiguranju i savjetuju što mu je najbolje učiniti i koji ugovor sklopiti.

Kod nas je sve prepušteno inicijativi potencijalnog osiguranika (a to u pravilu znači: pasivnost, nepoznavanje uvjeta osiguranja i ugovornih prava i obveza). Zar onda čudi što ljudi od osiguratelja očekuju nemoguće stvari, dakle, ono što ugovorom nije predviđeno (u konkretnom slučaju nemoguće je da osiguranik sklopi ugovor o osiguranju života na petnaest godina i traži otkup nakon treće godine očekujući da će dobiti više nego što je uplatio s naslova premije pravdajući to očekivanje stereotipnim "pa to je štednja"; ili – ne može se bolest podvesti pod nesretan slučaj, bez obzira o kakvoj se banalnoj osigurnini radilo…).

Socijalni moment, nažalost, neće potaći osiguratelje da krše uvjete osiguranja, dakle, ugovor. Na promjeni  nerealnog očekivanja i izmjeni Potrošačkog "hoda"  morale bi više raditi i udruge potrošača. Najbolje – u suradnji s osigurateljima. U protivnom – nesporazumi a la Potrošački kod ostaju sigurna budućnost.