Naš čitatelj S. B. imao je štetu na svom uredno parkiranom vozilu u garaži. Šteta je nastala od požara koji je izbio na drugom, isto tako uredno parkiranom, vozilu u garaži i prešao na njegovo vozilo. Kad se obratio osiguratelju za naknadu štete osiguratelj je odbio isplatu štete uz neargumentirano obrazloženje da takva šteta nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti. Da li je osiguratelj u pravu?
Obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti pokrivene su štete koje vlasnik/korisnik/osiguranik uzrokuje trećim osobama „uporabom vozila„ (čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu). Nažalost, Zakon o obveznim odnosima, koji je donesen iste godine kad i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, regulirajući odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilom, govori o šteti koju uzrokuje motorno vozilo „u pogonu„. A motorno vozilo je „u pogonu“ kad se „koristi u svrhu kojoj je namijenjeno bez obzira radi li pri tome motor koji služi za njegovo kretanje„. Dakle, terminologija dvaju zakona nije identična. Zakon o obveznim odnosima napustio je terminologiju staroga Zakona o obveznim odnosima iz 1978.g., koji je govorio o uporabi vozila, smatrajući uporabom vozila kretanje vozila na putu i stajanjem vozila na putu tijekom kretanja.
Koji je razlog promjene terminologije Zakona o obveznim odnosima? Svakako, zaštita potencijalnih žrtava vozila, bez obzira na koji se način šteta dogodila, ako je šteta posljedica pogona vozila. Definirajući pogon kao korištenje u svrhu kojoj je vozilo namijenjeno i ne vezujući taj pojam uz rad motora, ZOO uspostavio je odgovornost vlasnika/korisnika/vozača motornog vozila i za štete koje to vozilo trećim osobama uzrokuje za vrijeme mirovanja, jer je i mirovanje (bolje rečeno parkiranje) vozila korištenje vozila u svrhu kojoj je namijenjeno. S druge strane, uporaba vozila o kojoj govori Zakon o obveznim osiguranjima u prometu obuhvaća i parkiranje – garažiranje motornog vozila. Smisao pak uvođenja obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti jeste zaštititi treće osobe olakšavajući im dobivanje naknade štete od osiguratelja. Dakle, obvezno osiguranje bi trebalo pokriti štetu za koju štetnik odgovara prema Zakonu o obveznim odnosima. Sužavanje odgovornosti osiguratelja u odnosu na odgovornost štetnika prema trećoj osobi ostavlja bez zaštite i samog štetnika, ali i treću nedužnu osobu. To zasigurno nije bila intencija promjena koje je donio novi Zakon o obveznim odnosima. Drugačije stajalište koje očito ima i osiguratelj u primjeru našeg čitatelja, osiguratelj bi morao obrazložiti, što mu je i obveza iz čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
photo by Saulonetgo Bicudon
