Promjenom vlasti u Beogradu nastupilo je vrijeme ubrzane promjene odnosa sa susjedima, od čega nije izuzeta ni Hrvatska. Osigurateljna granična blokada međudržavne granice je potpuna (za razliku od granica s drugim susjedima): Hrvatska se drži odluke Savjeta ureda zelene karte o suspezniji SR Jugoslavije iz sustava, što ima za posljedicu međusobno nepriznavanje zelene karte i uvođenje graničnog osiguranja (što zahtjeva od vozača motornih vozila da kod prelaska međudržavne granice plaćaju premiju koja iznosi od 100 do 400 DEM). Takvu blokadu s drugim susjedima SR Jugoslavija je riješila bilateralnim priznavanjem osigurateljnog pokrića na temelju žutog kartona, koji je - ukratko rečeno - bilateralno zamijenio zelenu kartu. Upravo zbog toga - svoje vozilo ostavljamo na našoj strani. Prelazimo granicu pješke uz korektan postupak jugoslavenskih pograničnih policajaca i njihovu jasno izraženu želju da što prije riješimo probleme vezane uz osiguranje vozila prigodom prelaska granice. Sjedamo u vozilo jugoslavenskih kolega, koji nas najprije izrovanom lokalnom cestom, a zatim autocestom, po kojoj nije osobito intenzivan promet, dovoze do njihove osigurateljne krovne organizacije. Uz simboličan "Pozdrav iz Rovinja" TDR-a ulazimo u, nekad zajedničke, prostorije Udruženja osiguravajućih organizacija Jugoslavije. Ništa se nije promijenilo, čak ni natpis na ulazu u zgradu. Jedina promjena su svugdje u hodnicima ispisani grafiti, koji su sami po sebi nekakva poruka. Iz razmjene informacija saznajemo da je osiguranje u SR Jugoslaviji u zadnjih desetak godina znatno "napredovalo". Broj registriranih osiguratelja popeo se na pedesetak, iako djelatno radi tridesetak. Sva su društva, uz izuzetak dva-tri stara osiguratelja kao što su "Dunav" i "Novi Sad", u privatnom vlasništvu. Očito da ni obvezni temeljni kapital od milijun dolara nije bio prepreka novonastalim tajkunima da dođu do "svoga" osiguranja. A to osiguranje, najčešće s tridesetak-četrdesetak uposlenih, bavi se uglavnom obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti (situacija donekle podsjeća na našu početkom devedesetih godina). Uz postojanje uglavnom izvrsnih zakona i drugih propisa, poslovanje u praksi ide svojim putem. Police obveznog osiguranja autoodgovornosti izdaju se gotovo isključivo na stanicama za tehničke preglede vozila (i to podsjeća na našu situaciju), gdje se vodi žestoka (nekorektna) bitka za svako vozilo, od čega opet profitiraju upravo vlasnici stanica za tehničke preglede vozila (nerijetko u vlasništvu osobe koja je i vlasnik nekog osiguravajućeg društva). Konkurira se nelojalnim odobravanjem provizije stanicama. Pa iako odobrena provizija iznosi do 16% od premije, u praksi je nema ispod 50% (tu je ipak situacija malo gora nego u Hrvatskoj). Prosječna premija za vozilo iznosi cca 3000 dinara (cca 100 DEM), uz obveznih 1500 dinara za žuti karton, ako se želi ići u (susjedno) inozemstvo. Posljedica toga stanja: većina osiguratelja ne plaća (uopće ili redovno) odštete, što zatrpava sudove tužbama (i tu smo opet blizu...). Probijajući se kroz, sada već, gust promet zastarjelih tipova vozila (e, tu smo ipak znatno uznapredovali) vraćamo se na isti granični prelaz uz obećanje policajcima da će problem osiguranja biti brzo riješen početkom lipnja, ako tako odluči svemoćni međunarodni faktor - Savjet ureda iz Londona).