U prometnim nesrećama nerijetko stradaju i osobe koje nisu u stalnom radnom odnosu, koje nitko ne uzdržava, već se "snalaze" obavljajući kojekakve sitne poslove u svom domu, na komercijalnoj osnovici, za određene ili neodređene klijente (čuvanje djece, prodaja na tržnici, izrada kojekakvih suvenira, održavanje okućnica, krojenje, šivanje, prepisivanje...) Zbog ozljeda, koje ostave trajne posljedice u vidu smanjenja radne sposobnosti, trajno ili privremeno, i te osobe gube određenu zaradu i stječu pravo na naknadu tako izgubljene zarade ako izgubljena zarada može biti naknađena u obliku mjesečne renta, dakle, štetnik, odnosno njegov osiguratelj oštećenoj osobi isplaćuje mjesečno iznos koji zbog ozljeda nije mogla zaraditi. Rečeno je u skladu s osnovnim načelom Zakona o obveznim odnosima, koje traži da se oštećenome šteta nadoknadi u potpunosti. Međutim, kod oštećenih gore navedene kategorije problem je dokazivanja koliko su one zarađivale odnosno koliko su izgubile. Jer, u pravilu, njihov promet nije knjižen i oštećenome je teško na sudu dokazati konkretnim podacima koliko je izgubljeno zbog nastupjele nesposobnosti ili smanjene sposobnosti za dotadašnji rad. To je problem i osigurateljima, zbog čega odštetni zahtjevi takvih osoba u pravilu završavaju na sudu. A sudovi su ipak pronašli rješenje. U jednom slučaju (revizija Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. 22071/01 od 10.01.2002.) tužiteljica je tražila mjesečnu rentu zbog gubitka prihoda kojega je ona prije štetnog događaja ostvarivala pletenjem i obavljanjem sitnih krojačkih usluga za druge, te vođenjem svoga domaćinstva. Nije sporno da je tužiteljica zbog ozljeda ostala trajno s umanjenom radnom sposobnošću od 30%. Ostvarivanje prihoda iz navedenih djelatnosti tužiteljica je dokazivala svojom izjavom i izjavama svjedoka. Na temelju toga niži sudovi su tužiteljici dosudili mjesečnu rentu. Pri utvrđivanju mjesečne rente, čija se visina nije mogla egzaktno i sa sigurnošću utvrditi, sudovi su uzeli u obzir za utuženo razdoblje najnižu zaradu u Hrvatskoj i činjenicu da je tužiteljica rad obavljala u kući, pa da je i njena zarada ovisila o narudžbama trećih osoba. Polazeći od toga drugostupanjski sud joj je dosudio mjesečnu rentu u visini najniže plaće u Hrvatskoj umanjeno za 30%. Ovakvu odluku je napao osiguratelj. Vrhovni sud, međutim, smatra da odluka drugostupanjskog suda nije u suprotnosti s odredbom članka 223. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da kad se visina naknade štete ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s razmjernim teškoćama, sud o visini te svote odlučuje prema slobodnoj ocjeni. Ovakovim stajalištem vrhovni sud je de facto olakšao stotinama ozlijeđenih, koji su se prije nezgode bavili nekim poslićima, dobivanje potpune naknade štete, čiju visinu određuje sud temeljem slobodne procjene.