U prošlom smo broju Burze govorili o funkcijama financijskih tržišta te smo naveli tri osnovne funkcije: underwriting ili stvaranje novih vrijednosnih papira i njihova distribucija, sekundarno trgovanje ili mogućnost konverzije vrijednosnih papira u cash, te clearing odnosno razvoj institucija i mehanizama koji omogućuju prijeboj i namiru. Ovoga puta ćemo se zadržati na prvoj funkciji koja se odnosi na primarna financijska tržišta. Najjednostavnije rečeno, primarna su tržišta ona na kojima se vrijednosni papiri stvaraju odnosno po prvi puta prodaju. To su tržišta putem kojih emitenti vrijednosnih papira dolaze do sredstava prikupljena od investitora. Ključna aktivnost primarnog tržišta je underwriting ili investicijsko bankarstvo. Investicijske banke su institucije koje pomažu u stvaranju novih financijskih instrumenata na primarnom tržištu, tj. one posreduju u pribavljanju sredstava za javne ili privatne ekonomske deficitarne subjekte. To mogu učiniti na dva osnovna načina: privatnim plasmanom ili javnim plasmanom. U SAD-u, privatnim se plasmanom smatra primarna prodaja u kojoj sudjeluje najviše 25 različitih kupaca. Zbog ograničenog broja kupaca, emisija se ne treba niti registrirati pri Komisiji za vrijednosne papire (SEC), niti je prodaja regulirana od strane ove institucije. U principu se privatna emisija koristi pri emisiji obveznica. Ukoliko se pak koristi pri emisiji dionica, tada se uglavnom radi o novim ili manjim firmama. S druge strane, u javnoj emisiji sudjeluje više od 25 kupaca. Kao takva, ova se emisija mora registrirati pri Komisiji za vrijednosne papire. Ukoliko je nekom ekonomskom subjektu potrebno sredstava i ukoliko se odluči na emisiju vrijednosnih papira, postavlja se pitanje kojim će se vrijednosnicama finacirati. U slučaju centralnih ili lokalnih jedinica vlasti situacija je prilično laka, jer one u principu ne izdaju dionice, već izdaju dužničke vrijednosne papire, obveznice. No, za privatne korporacije, odluka je nešto teža. Odluka o vrijednonom papiru ovisi o nekoliko čimbenika: cilju financiranja, ekonomskom okruženju, ekonomskoj snazi emitenta, troškovima emisije itd. Primjerice, korporacija može biti toliko zadužena da nova emisija obveznica ne dolazi u obzir, pa se firma može odlučiti jedino na emisiju dionica. Ukoliko su kamatne stope na tržištu niske, tada će se vjerojatno firma odlučiti na emisiju obveznica sa fiksnom kamatnom stopom. S druge strane, ukoliko su kamatne stope visoke, firma se može odlučiti na emisiju obveznica sa varijabilnom kamatnom stopom. U svakom slučaju, korporacija koja namjerava emitirati vrijednosnice konzultirat će se sa investicijskim bankarom, čije su usluge u posljednje vrijeme postale neophodne s obzirom na različitost mogućih instrumenata i mogućih tržišta na koja se vrijednosni papiri mogu plasirati.