Naš čitatelj, koji radi u osiguranju (istina, u BiH, ali situacija je ista kao i u Hrvatskoj) piše da mu počekni (respiro) rok u obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti zadaje poprilično mnogo problema, posebno kad osiguranik tijekom počeknog roka mijenja osiguratelja. Kako točno shvatiti tu klauzulu u ugovoru o osiguranju? Koje su obveze osiguratelja, a koje ugovaratelja osiguranja tijekom respiro (počeknog) roka? Tko tu–u konačnici–dobiva, a tko gubi?

E, pa da se podsjetimo: počekni (respiro) rok jeste ugovorna klauzula po kojoj stranke ugovora (osiguratelj i ugovaratelj osiguranja) ugovaraju da će svoja prava i obveze produžiti kroz još trideset dana nakon isteka ugovora o osiguranju. S obzirom da se radi o vremenskom produžetku ugovornih obveza, klauzula o počeknom roku nalazi se među odredbama o trajanju, odnosno o početku i prestanku osigurateljnog pokrića. Tako standardni uvjeti za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti Hrvatskog ureda za osiguranje u čl.10. uređuju i počekni rok. No, počekni rok je uređen i čl. 8.st.6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

U Zakonu se kaže: „Kod ugovora o osiguranju sklopljenog na jednu ili više godina, prava i obveze iz ugovora o osiguranju produžuju se nakon isteka ugovora o osiguranju za 30 dana ( počekni rok) ako društvu za osiguranje najmanje tri dana prije isteka trajanja osiguranja nije uručena izjava ugovaratelja osiguranja da ne pristaje na produženje ugovora". U st. 7. Istoga članka Zakon određuje da „Ako se u počeknom roku… dogodi osigurani slučaj, ugovaratelj osiguranja obvezan je platiti premiju osiguranja za cijelu slijedeću godinu osiguranja", a u st. 8. kaže se: „Ako u počeknom roku… ugovaratelj osiguranja sklopi ugovor o osiguranju s drugim društvom za osiguranje, prethodni osiguratelj ima pravo na premiju osiguranja za razdoblje do dana sklapanja ugovora o osiguranju s drugim društvom za osiguranje, i to razmjerno razdoblju njegovog osigurateljnog pokrića". Dakle, rezimirano: počekni rok je predviđen Zakonom; osiguratelj ne može spriječiti nastup počeknog roka, jer to može samo ugovaratelj osiguranja i to prije završetka ugovora o osiguranju; osiguratelj snosi rizik tijekom počeknog roka; ako se rizik realizira (prometne nezgoda i odgovornost za štetu) osiguratelj je obvezan isplatiti odštetu trećoj osobi, a ugovaratelj osiguranja obvezan je platiti premiju osiguranja za cijelu godinu u kojoj se ostvario osigurani slučaj (uvjeti osiguranja počekni rok integriraju u slijedeću godinu, jer se ugovor o osiguranju sklapa s početkom onoga dana kad je istekao prethodni ugovor).

To u praksi ne stvara puno problema. No, situacija kad tijekom počeknog roka osiguranik promijeni osiguratelja – stvara starom osiguratelju problem naplate premije koju mu je osiguranik dužan platiti u skladu sa zakonskom odredbom. Iako je zakonodavac vrlo precizno izbalansirao prava i obveze osiguratelja (osigurateljno pokriće u počeknom roku) i osiguranika (dužnost plaćanja premije za vrijeme u kojemu je bio u pokriću tijekom počeknog roka), s obzirom da se radi o malo dana (do maksimalnih 30) i relativno maloj premiji – osiguratelji dosada nisu utuživali osiguranike na plaćanje dužne premije. No, kako pokazuju neka ispitivanja u okviru Hrvatskog ureda za osiguranje, kroz izbjegavanje plaćanja premije starom osiguratelju promjenom osiguratelja – hrvatsko osiguranje godišnje izgubi oko dvadesetak milijuna premije, a vozači „kradu" izvjesno vrijeme za koje ne plaćaju premiju, a ipak su bili osigurani.