U okviru diskusije oko novoga Zakona o sigurnosti prometa na cestama uglavnom su se mišljenja lomila oko (ne)potrebnog vraćanja dozvoljene granice alkoholiziranosti na 5 promila, dok su ostali vrlo bitni problemi ostali uglavnom izvan interesa javnosti. Po prirodi stvari, Zakon o sigurnosti prometa na cestama bitno je povezan s obveznim osiguranjima u cestovnom prometu ( sastavnica sigurnosti cestovnog prometa svakako je i sigurnost oštećenoga da će dobiti naknadu štete koja nastane uporabom motornih vozila u cestovnom prometu). Neke zakonske odredbe, primjerice one o registraciji, isteku važenja prometne dozvole, trajanju proba tablica, dokumentaciji potrebnoj pri registraciji vozila, ponašanju u slučaju prometne nesreće, važnosti popunjavanja i potpisivanja Europskog izvješća o nezgodi, izlasku policije na uviđaj prometne nesreće, prekršajnoj prijavi protiv neosiguranih vozača, itd., zadiru u bit obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Kako kod obveznog osiguranja automobilske odgovornosti hrvatski osiguratelji ( preko Hrvatskog ureda za osiguranje kao nacionalnog ureda) jamče i za štete koje vozila hrvatske registarske pločice nanesu u zemljama članicama EU, spomenute odredbe bi morale biti usklađene s pravnom stečevinom zemalja članica, a to u dijelu koji se odnosi na registraciju motornih vozila i djelatnost policije vezanu uz te radnje – nije slučaj. No, o toj temi možda drugom zgodom. Danas se bavimo izmjenom u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, koja se odnosi na obveze vozača sudionika prometne nezgode s materijalnom štetom. Naime, prema t. 84. st. 1. čl. 2. novoga Zakona o sigurnosti prometa na cestama pod pojmom „ materijalna šteta u prometnoj nesreći“ podrazumijeva se šteta nastala na vozilima, koja su sudjelovala u prometnoj nesreći, ili objektima, prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama. U slučaju takve nesreće sudionici nesreće dužni su „ ukoliko je to moguće, odmah ukloniti vozila s kolnika, omogućiti nesmetano odvijanje prometa, popuniti i potpisati Europsko izvješće o nesreći ili na drugi način razmijeniti osobne podatke i podatke o vozilima „( čl. 176.st.1.), a dok to ne učine – ne smiju napustiti mjesto nesreće (st. 2. citiranog članka). U slučaju takve štete, a kad nema vlasnika oštećene stvari na mjestu nezgode, vozač koji je uzrokovao prometnu nesreću dužan je vlasniku vozila ili druge oštećene stvari ostaviti podatke o sebi i vozilu kojim je uzrokovao prometnu nesreću (st. 3. čl. 176.). Za neizvršavanje navedene obveze, vozačima prijeti kazna od 500 kuna (ako ne uklone vozila s mjesta nezgode, ukoliko je to moguće), odnosno od 2.000 do 5.000 kuna (ako ne razmijene podatke i ne ispune Europsko izvješće o nezgodi). Ukratko, za prometne nesreće s materijalnom štetom nema obveze prijave nesreće policiji, a to znači da nema ni policijskog zapisnika o nezgodi. To će otežati posao osigurateljima, jer će biti prisiljeni ili a) vjerovati onome što vozači navedu u Europskom izvješću, ili b) provjeravati njihove navode (svjedoci, rekonstrukcija događaja). S obzirom na to da su osiguratelji, ne samo naši, vrlo često nepovjerljivi, vjerojatnija je solucija iz točke b). To pak znači otezanje postupka naknade štete i kršenje rokova u kojima se šteta, suglasno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (za ove štete – 14 dana !) mora riješiti. Da ne bi došli u tu situaciju, vozači će – birajući manje zlo - biti prisiljeni o nesreći s materijalnom štetom izvijestiti policiju, koja je u tom slučaju dužna izići na mjesto nesreće (čl. 182. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama), iako je intencija Zakona bila pojednostaviti postupak nakon nastale nezgode.
Dr.sc. Marijan Ćurković
