Zakonom o porezu na dobit propisano je da se porezno priznatim rashodima smatraju rezerviranja za neiskorištene godišnje odmore sukladno računovodstvenim propisima
Međunarodni računovodstveni standard broj 19 - Primanja zaposlenih, definira tretiranje troškova rezerviranja koji se odnose na zaposlenike, budući da HSFI nisu propisali detaljnije upute. Odredbe Zakona o porezu na dobit, s druge strane, definiraju porezni tretman takvih troškova. Sukladno članku 11. st. 5. - 7.
Zakona o porezu na dobit, propisano je da se porezno priznatim rashodima smatraju rezerviranja za neiskorištene godišnje odmore sukladno računovodstvenim propisima. Rezerviranja se moraju obvezno ukinuti u sljedećem poreznom razdoblju na način da se prihodi izuzmu i rashodi priznaju tako da u poreznu osnovicu nisu ponovno uključeni prihodi i rashodi koji su u prijašnjim razdobljima povećavali ili smanjivali poreznu osnovicu.
Odredbama Zakona o radu (NN 93/14), člancima 76. i 77., definirano je da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu, u trajanju od najmanje četiri tjedna. Kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu može se utvrditi trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega propisanog. Period u kojem će se godišnji odmor koristiti utvrđuje se u dogovoru s poslodavcem, a sukladno kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu ili ugovoru o radu. Godišnji odmor može se koristiti u dva dijela, osim ako s poslodavcem nije utvrđeno drugačije. Ako zaposlenik koristi godišnji odmor u dijelovima, mora iskoristiti najmanje dva tjedna odmora tijekom kalendarske godine za koju je ostvario pravo na godišnji odmor.
Radnik koji u tekućoj godini ne može koristiti godišnji odmor u cijelosti, u skladu s člankom 84. Zakona o radu, neiskorišteni dio godišnjeg odmora može prenijeti u sljedeću kalendarsku godinu i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Tada na datum bilance treba rezervirati trošak nadoknade neiskorištenih godišnjih odmora s obzirom da trošak treba iskazati u godini u kojoj je pravo na godišnji odmor nastalo, a ne u onom razdoblju kada će zaposlenik iskoristiti dane i društvo isplatiti naknadu.
Iznos naknade za neiskorišteni godišnji odmor utvrđuje se u visini nadoknade plaće koja je utvrđena kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Iznos ne može biti manji od prosječne bruto mjesečne plaće zaposlenika obračunate u prethodna tri mjeseca za redovan rad (npr. osnovna plaća, dodaci na plaću za prekovremeni rad, bonusi, minuli rad, rad blagdanima), pritom se nadoknade, potpore i darovi (npr. dnevnice, neoporezivi primitci, jubilarne nagrade, prijevoz s posla i na posao i sl.) ne uzimaju u obzir prilikom izračuna, budući da predstavljaju materijalna prava radnika, a ne sastavni dio plaće.
