Američki političari i poslovni ljudi vide podcijenjenu kinesku valutu i ogromnu suficitnu bilancu plaćanja Kine kao glavne razloge američkog deficita. Zbog toga i ne čude učestali sastanci i kontinuirani pritisak SAD prema Kini, da "olabavi" svoju tečajnu politiku. Prošli mjesec Kinu je posjetio ministar financija SAD Paulson, nakon čega su se neki od analitičara upitali da li je posjetio pravu državu "krivca" za sve američke probleme. Na globalnoj razini kao najveća protuteža američkom deficitu stoji suficit kojeg imaju države izvoznice nafte. Predviđa se da će te države krajem godine imati ukupni suficit (višak) u bilanci od 500 milijardi dolara, dok bi Kina mogla imati oko 200 milijardi dolara viška.Računajući samo države Bliskog istoka, suficit je od 2002. godine do 2006. godine povećan sa 30 na 280 milijardi dolara. U istom periodu kineski suficit je povećan za 160 milijardi dolara. Zašto se onda s tolikom pozornošću prati Kina, dok sa druge strane izvoznice nafte imaju znatno veće viškove u bilanci plaćanja. Jedan od odgovora može biti jer Kina sve svoje viškove prikazuje kao devizne rezerve i ti podaci su javno objavljeni, dok većina izvoznica nafte manji dio prihoda prikazuje kao rezerve, a ostatak odlazi u razne državne investicijeske fondove koji nisu toliko otvoreni, transparentni, za javnost. Kina polaku popušta kada je riječ o tečajnoj politici. Juan je ojačao u odnosu na dolar u posljednjih godinu dana za 7 posto. Sa druge strane šest država okupljenih u "Zaljevsko vijeće za suradnju" (Saudijska Arabija, UAE, Kuvajt, Bahrein, Oman i Katar) koje čine gotovo 90 posto ukupnog suficita izvoznica nafte i dalje imaju svoje nacionalne valute čvrsto vezane na dolar. Te države planiraju 2010. godine uvesti zajedničku valutu. Njihov suficit je oko 30 posto GDP, dok je u Kini suficit na razini od 8% GDP. Problem izvoznica nafte je u tome što vezanjem svojih nacionalnih valuta uz dolar, indirektno prihvaćaju monetarnu politiku SAD što najčešće dovodi do situacije da su realne kamatne stope negativne, odnosno da je nominalna kamatna stopa niža od stope inflacije. Te brzo rastuće ekonomije suočavaju se s problemom jake kreditne ekspanzije. Inflacija je u UAE oko 7 posto, no neovisne analize govore o rastu cijena i do 15 posto. Također, samo 10 posto ukupnog uvoza tih država dolazi iz SAD, zbog čega se pritisci na uvozne cijene pojavljuju svaki puta kada američki dolar oslabi. Države sa Bliskog istoka, izvoznice nafte, opravdavaju svoju tečajnu politiku činjenicom da su cijene nafte izražene u dolarima, te zbog toga ne žele ulaziti u probleme tečajnih rizika, no stabilnost tečajne politike ne garantira i stabilnost ekonomske politike.