Nekoga oštetiti sigurno nije ugodno. Pogotovo ako je to oštećenje ozljeda ili smrt neke osobe. Savjest ogromne većine normalnih vozača, koji su imali nesreću sudjelovati u prometnoj nezgodi u kojoj je stradao pješak, posebno je opterećena osjećajem odgovornosti. A njihova odgovornost u modernim zakonodavstvima, pa i u našem, utemeljena je na načelu objektivne odgovornosti i odgovaraju za štetu i kad nema njihove krivnje. Uz izuzetak - ako je ponašanje oštećenoga pješaka imalo karakter više sile, dakle, događaja kojega vozač nije mogao ni predvidjeti, ni otkloniti. Ako je ponašanje pješaka isključivi uzrok nastanka nesreće odgovornost vozača za nastalu štetu potpuno se isključuje. A ako je pješakovo ponašanje samo djelomično uzrokom nesreće, odgovornost vozača djelomično se smanjuje. Ova iznimka u vozačevoj odgovornosti prema pješacima ustupak je načelu pravičnosti i načelu po kojemu svatko odgovara za svoje postupke. Nažalost, pješaci često zaboravljaju da su i oni sudionici prometa, te da prometna pravila, a posebno prometna signalizacija, vrijede i za njih. Doduše, vrlo su rijetki slučajevi da policija podnosi prekršajnu prijavu protiv pješaka, iako bi mogla. No, kad se dogodi neželjeno, kad pješak strada, javlja se pitanje naknade štete. A bez odgovornosti vozača nema ni odgovornosti osiguratelja. Sudovi su, tada, u situaciji da se moraju izjasniti tko je u građanskopravnom smislu odgovoran za štetu. Vozač, pješak ili obojica. Od odgovora na to pitanje ovisi i pravo pješaka na naknadu štete. Postaviti granicu između odgovornosti vozača i (su) odgovornosti pješaka nije lako. Postupak utvrđivanja traži angažiranje vještaka, ispitivanje svjedoka itd, što sve košta. Onaj tko izgubi parnicu - snosit će i te troškove. A to bi prije upuštanja u parnicu svakako trebalo dobro procjeniti. Kako to rade sudovi možemo ilustrirati na jednom klasičnom primjeru stradanja pješaka (presuda Općinskog suda Rijaka br. P 8325/99, od 14. rujna 2001.). Dakle, u jednoj nesreći stradao je pješak V.B. U postupku je utvrđeno da je V.B. stradao na pješačkom prijelazu i to dok je prelazio cestu za vrijeme trajanja crvenog svjetla za pješake. Sam pješak je priznao da se nije zaustavio i da prije prelaska ceste nije pogledao na semafor. Također je utvrđeno da je vozač vozio dopuštenom brzinom (ograničenje 50 km/sat - vožnja 20-30 km/sat). Pješak je de facto naletio na vozilo i udario u njegovu bočnu desnu stranu - prednji desni blatobran i prednja desna vrata. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje sud je zaključio da je ponašanje pješaka V.B.-a jedini uzrok nastanka nesreće. Odbio je u cijelosti njegov zahtjev za naknadu štete i obvezao ga da tuženicima (vozač i njegov osiguratelj) plati s naslova troškova po 5.294,80 kuna. Mišljenje suda je..."da je tužitelj postupajući protivno odredbi članka 105. st. 1.. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, krećući se preko ceste za vrijeme trajanja crvenog svijetla za pješake, prouzročio nastanak navedene nezgode, s time da na strani prvotuženika (vozača) sud ne nalazi nikakve odgovornosti, budući da se isti u potpunosti propisno kretao brzinom manjom od dopuštene, te je bio u nemogućnosti na bilo koji način izbjeći ili otkloniti nastanak štete... jer nije bilo dovoljno vremena za poduzimanje bilo kakve radnje od strane prvotuženika, radi izbjegavanja nezgode, a u datoj situaciji nije se moglo ni predvidjeti takva reakcija tužitelja, budući da je isti pak odrasla osoba, dakle, nije niti dijete, niti stariji čovjek za čije je reakcije poznato da su ponekad nepredvidljive, pa vozači s pravom u njihovoj blizini reagiraju sa povećanim oprezom..."