Potaknut činjenicom usporavanja porasta životnih osiguranja u Hrvatskoj i izvjesne krize u kojoj se to osiguranje našlo, naš čitatelj Đ. L., koji se nedavno vratio iz pečalbe, a radio je upravo na prodaji polica životnih osiguranja, smatra da je glavni nedostatak hrvatskog osiguranja života manjak mašte kod naših osiguratelja, koji se uporno drže dosadašnjih proizvoda ne vodeći računa o situaciji koju predstavlja globalizirano osiguranje u zemljama Europske Unije, na čijem tržištu se mogu naći vrlo maštoviti proizvodi sposobni pružiti rješenje za potrebe osiguranika ali i osiguratelja. S tim u vezi upozorava na vrlo veliki broj storna životnih osiguranja, otkupa i raskida ugovora…

Veliki postotak sklopljenih ugovora ne dočeka kraj ugovorenog trajanja  osiguranja, što predstavlja izravnu štetu kako korisnicima (osiguranicima) tako i osigurateljima. Iznosi vlastito iskustvo iz Njemačke: ugovaratelj osiguranja ili korisnik osiguranja kojemu iznenada zatreba novac, a ima (dobru) policu životnog osiguranja, ne mora ići uzimati skupe kredite kod banaka i drugih novčarskih institucija, već može svoju policu životnog osiguranja prodati profesionalnim investitorima, kao što su razni investicijski  fondovi. Doista, takva praksa postoji u svim zemljama EU: ugovaratelj osiguranja ili korisnik police životnog osiguranja svoje potraživanje iz police prema osiguratelju prenosi (prodaje) na treću osobu prije isteka ugovora o osiguranju. Te police (ot)kupljuju razni investicijski fondovi. Za njih to nije posao osiguranja, nego posao investiranja i ulaganja kapitala. Iznos kojega dobiva ugovaratelj ili korisnik je u svakom slučaju veći nego što bi dobio raskidom ugovora i otkupom police osiguranja života. Uz to, on novac dobiva odmah, kad mu zatreba. Za osiguratelja se ne mijenja ništa. Ugovor je i dalje na snazi, premija se plaća do isteka ugovora. Za ovakve postupke već se udomaćio naziv second hand police životnog osiguranja ili pak kupnja rabljenih polica životnog osiguranja. Takav posao u Hrvatskoj (zasada) ne postoji. Za uspješno obavljanje takvog posla bitno je postojanje investitora, koji imaju povjerenje u osiguratelje i koji su voljni uložiti u dugoročne poslove životnih osiguranja (deset, petnaest, trideset godina) i čekati zaradu na uložena sredstva koja će doći kroz ostvarenu dobit osiguratelja životnog osiguranja, koja će se pripisati osiguranoj svoti.

Trgovanje policama životnog osiguranja učvršćuje policu kao vrijednosni papir. Čini je sposobnom biti burzovnim papirom, što širi lepezu mogućih ulaganja zainteresiranih investitora. Možda je to i pravi odgovor na činjenicu, koju naglašava naš čitatelj, da veliki broj polica životnog osiguranja odlazi u storno ili se vrši otkup prije isteka, što opet znači gubitak za ugovaratelje odnosno korisnike osiguranja.