Kada evidentiramo imovinu u poslovnim knjigama, kao kriterij za razvrstavanje uzima se isključivo vijek uporabe (neovisno o vrijednosti). Sva imovina za koju se očekuje da će biti u upotrebi dulje od jedne godine treba se evidentirati kao dugotrajna imovina
U današnje doba sasvim je uobičajeno da postoji oprema, nekada vrlo vrijedna, kao što su mobiteli, telefoni, uredski namještaj, električni alati i druga koju poduzetnici namjeravaju upotrebljavati kroz dulje vremensko razdoblje, a čija je pojedinačna cijena manja od 3.500 kn pa, na prvu, ne zadovoljava kriterij dugotrajne imovine. No, je li tome tako?
Zakon o porezu na dobit definira dugotrajnu materijalnu imovinu kao imovinu čiji je vijek uporabe dulji od jedne godine i pojedinačna vrijednost veća od 3.500 kn. Međutim, to je porezni, a ne računovodstveni „propis“.
Poduzetnici su dužni voditi računovodstvo u skladu sa Zakonom o računovodstvu i računovodstvenim standardima (HSFI/MSFI/MRS). Računovodstveni propisi dijele imovinu na kratkotrajnu i dugotrajnu. Kratkotrajna imovina je imovina za koju se očekuje da će se utrošiti, prodati ili na drugi način realizirati unutar 12 mjeseci od datuma bilance, a što znači da je sva ostala imovina dugotrajna. Dakle, kada evidentiramo imovinu u poslovnim knjigama, kao kriterij za razvrstavanje uzima se isključivo vijek uporabe (neovisno o vrijednosti). Sva imovina za koju se očekuje da će biti u upotrebi dulje od 1 godine treba se evidentirati kao dugotrajna imovina.
Kako bi se zadovoljilo temeljno računovodstveno načelo sučeljavanja rashoda s prihodima te zahtjev da se troškovi priznaju u razdoblju u kojem su stvarno nastali, dugotrajna imovina, sukladno računovodstvenim standardima, otpisuje se (amortizira) tijekom njezinog korisnog vijeka upotrebe. Tako obračunata amortizacija bit će porezno priznati trošak ako se imovinom obavlja poduzetnička djelatnost i ako su zadovoljeni drugi uvjeti propisani propisima o porezu na dobit.
U praksi često nailazimo na drugačije postupanje. Zbog nedovoljnog poznavanja propisa ili racionalnosti, poduzetnici imovinu čiji je vijek uporabe dulji od 1 godine, a vrijednost manja od 3.500 kn iskazuju kao sitan inventar i otpisuju u cijelosti prilikom stavljanja u uporabu, a i takvo postupanje je porezno priznato. Međutim, to nije u skladu s računovodstvenim standardima.
Temeljni cilj računovodstva je da pruži realne, kvalitetne i transparentne informacije o financijskom stanju i uspješnosti poduzetnika te dosljedno prezentira financijske izvještaje. Ako ništa drugo, treba barem biti dosljedan pa se određena imovina (npr. laptopi) treba klasificirati u istu skupinu (kratkotrajnu ili dugotrajnu) te se tako iskazivati tijekom više obračunskih razdoblja.
Sve prethodno trebala bi definirati donesenim računovodstvenim politika poduzetnika.
