Kada netko od nas u trgovini kupi proizvod proizveden u inozemstvu, bio to švicarski sat, francusko vino, njemački automobil ili nizozemski sir, ta osoba prouzročila je indirektno transakciju na deviznom tržištu. Uzet ću za primjer talijansku robu. Postoje dva načina da hrvatski uvoznik plati talijanskom proizvođaču robu. Prvi način je da naš uvoznik plati uvezenu robu kunama. Talijanski izvoznik te kune u pravilu ne može koristiti u Italiji. Stoga ih mora zamijeniti u eure, te traži od svoje banke da mu napravi tu transakciju. Time su talijanski proizvođač i njegov bankar napravili deviznu transakciju, time što je svaki od njih dobio (kupio) jednu vrstu valute, a dao (prodao) drugu vrstu valute. Drugi način je da talijanski izvoznik odmah ispostavi fakturu u eurima kako bi se riješio svih briga oko konverzije. U tom slučaju naš uvoznik mora ići do svog bankara te promijeniti nešto kuna u eure kojima će platiti uvezenu robu iz Italije. Tada je devizna transakcija obavljena kod uvoznika i njegove banke u Hrvatskoj. Bez obzira da li se transakcija odvija u Italiji (prvi slučaj) ili u Hrvatskoj (drugi slučaj), sam način izvršenja transakcije ostaje nepromijenjen. Na osnovi ovog primjera, ali i mnogih sličnih da se zaključiti nešto o deviznom tržištu. Prvo, ako poslovni dogovor uključuje novac rezidenata dvaju različite novčane zone tada je neizbježno da će u takav posao biti uključena i transakcija na deviznom tržištu. Da se zaključiti kako međunarodna trgovina vodi ka deviznom tržištu, a ono opet najčešće vodi do problema za države (politika tečaja), kompanije i nas pojedince (rizik fluktuiranja tečaja). Drugo, transakcija na deviznom tržištu predstavlja razmjenu jedne valute drugom. To je slično bilo kojem poslovnom dogovoru gdje se jedna stvar razmjenjuje drugom, najčešće roba za novac ili novac za robu, dok je na deviznom tržištu u pitanju razmjena novca za novac. Na deviznom tržištu trgovina devizama se u pravilu obavlja u spotu. Pod terminom spot podrazumijeva se da se posao dogovara danas, a plaćanje se vrši nakon dva radna dana. Na primjer, posao (tečaj) je dogovoren u petak, a plaćanje će se izvršiti prema dogovorenom tečaju u utorak. Takav način rada je uobičajen u svijetu.