S porastom temperature i početkom turističke sezone javljaju se novi-stari problemi s inozemnim plovilima koja plove u hrvatskim vodama. Iako bi osiguranje od odgovornosti vlasnika/korisnika inozemnih plovila trebalo biti uređeno per analogiam kao i osiguranje od odgovornosti vozača inozemnih vozila za vrijeme prometovanja cestama u Hrvatskoj (materiju uređuje isti propis – Zakon o obveznim osiguranjima u prometu) – ipak se problemi osiguranja inozemnih plovila i zaštita oštećenih razlikuju od problema u cestovnom prometu. Dakle, da podsjetimo: prema  odredbi čl. 41. st. 1. zakona o obveznim osiguranjima u prometu, „ vlasnik brodice odnosno jahte, čija je snaga porivnih strojeva veća od 15 kw, a koja po propisima o registraciji brodica mora biti upisana u očevidnik brodica odnosno jahti, dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom brodice odnosno jahte može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede  ili narušavanja zdravlja“. Odredba se odnosi i na vlasnike inozemnih brodica odnosno jahti. Ako inozemni vlasnik brodice ili jahte nema valjanu policu osiguranja, a valjanost police priznaje Hrvatski ured za osiguranje, nadležna lučka kapetanija neće dozvoliti vlasniku jahte  korištenje plovila našim vodama. Izlaz je u tome da takav vlasnik sklopi ugovor o osiguranju sukladno gore navedenom propisu. Ako se ipak dogodi da takav vlasnik ne sklopi ugovor o osiguranju i kao neosiguran ošteti treću osobu, nanijevši joj smrt, ozljedu ili naruši zdravlje te osobe – oštećeni će moći dobiti naknadu štete od Hrvatskog ureda za osiguranje na teret Garancijskog fonda za zaštitu žrtava. To je i do sada uredno funkcioniralo. Međutim, slučaj našega čitatelja T.N.-a odnosi se na činjenicu da mu je inozemni moreplovac udario u barku i teško ju oštetio, a nema valjane police osiguranja koja bi pokrivala i štetu nanesenu na stvarima treće osobe. Pošto po našem zakonu vlasnik plovila mora osigurati odgovornost za štetu na osobama (smrt, ozljede), a ne i za štetu na stvarima, svi pokušaji oštećenoga čitatelja da dobije pravu informaciju od koga će tražiti naknadu štete i koliko će postupak trajati – ostali su bez uspjeha. U Hrvatskom uredu za osiguranje kratko su mu – i točno - odgovorili da slučaj ne spada u nadležnost Garancijskog fonda, jer stranac pokriće odgovornosti za štetu na stvarima (barka našega čitatelja) ne mora niti imati. Dakle, oštećeni je ostao bez potpore, prepušten sam sebi. Tužiti štetnika, tražiti privremenu mjeru zabrane plovidbe i napuštanja našeg teritorija, iako pravno dopustivo – komplicira postupak, a da ne govorimo o tome koliko će trajati dok dobije naknadu štete. Ako bude sreće pa se tvrdnja inozemnog vlasnika plovila pokaže točnim – da u zemlji u kojoj je plovilo registrirano ima valjano pokriće i za oštećenje tuđih stvari, do naknade će možda i doći. Netko drugi na njegovom mjestu ne bi se puno dvoumio nego bi tražio zapljenu štetnikovog plovila, a što bi zasigurno dovelo do negativnih konotacija na naš turizam i „balkansko“ ponašanje, iako smo – kad su u pitanju naši građani štetnici u inozemstvu svjedoci upravo takvog „balkanskog„ ponašanja nadležnih inozemnih vlasti. „Tko se svojim pravom služi nikome ne šteti„, govorili su još stari Rimljani. Izgleda da je primjena toga načela i danas jedini način da oštećeni čitatelj dođe do sigurne naknade pretrpljene štete.