Naš čitatelj V.Š. ima slijedeći problem: davne 1992. god. oštetio ga je vozač motornog vozila reg. oznake HV. Vozač toga vozila je proglašen odgovornim i prekršajno kažnjen oduzimanjem vozačke dozvole. Šteta učinjena na vozilu našeg čitatelja iznosila je prema računu popravka 2.500 DM. Ministarstvo obrane ponudilo mu je nagodbu, uz odricanje od daljnjih zahtjeva, na iznos 1.720 DM. Nije prihvatio, već je tužio, a spor nije riješen ni do danas. U međuvremenu nije mogao platiti popravak vozila, pa je ostao bez istoga. U sporu pred sudom zastupala su ga dva odvjetnika, od kojih je jedan već pokojni. Kaže, konačno mu je rečeno (ne kaže tko, kada i na koji način) da vozač HV nije imao putni nalog za dan kad je izazvao nezgodu i da ga je trebao tužiti. Uz svu rizičnost oslanjanja na nepotpunost činjeničnih navoda, čini se da nade za g. V.Š.-a ipak ima. Naime, vozila HV po svim zakonima o osiguranju koji su bili ili jesu u primjeni u Republici Hrvatskoj (usp. Odredbu članka 77. Zakona o osiguranju) izuzeta su od obveze da se osiguraju od odgovornosti za štete uzrokovane trećim osobama. To je i bio razlog zašto, kako tvrdi naš čitatelja, Croatia osiguranje nije "htjela isplatiti odštetu". Za štete uzrokovane vojnim vozilima odgovara Republika Hrvatska, točnije Ministarstvo obrane. S obzirom da je Ministarstvo obrane u mirnom postupku priznalo odgovornost za štetu i nudilo nagodbu, nije jasno zašto je (ako jeste) kasnije poricalo svoju odgovornost. Da li je vozač vojnog vozila imao ili ne putni nalog, da li je bio ovlašten upravljati vojnim vozilom ili ne, nije odlučno za pravo g. V.Š.-a na naknadu štete. Naime, u članku 175. Zakona o obveznim odnosima stoji: "Ako je imaocu oduzeta opasna stvar na protupravan način, za štetu koja od nje potječe ne odgovara on, nego onaj koji mu je oduzeo opasnost, ako imalac nije za to odgovoran (podcrtao M.Ć.). A u članku 174. stavak 2: "Imaocem se smatra vlasnik stvari te društveno pravna osoba koja ima pravo raspolaganja....". Sigurno je da je Ministarstvo obrane odgovorno ako mu je vozilo uzeo njegov pripadnik, koji na to nije imao pravo (nije imao, kako kažu, putni nalog), jer nije organizirao službu nadzora (tvz. Culpa in vigilando). Ostaje mu pravo tražiti regres isplaćene odštete od svog vozača. Na pitanje "Da li je moguće da se spor oko toga vodi već 12 godina i nije na pomolu rješenje" - odgovor daje sama činjenica da se spor doista toliko dugo vodi. Odvjetnik g. V.Š.-a sigurno znade da se može tužbom obratiti i Ustavnom sudu zbog neopravdano dugotrajnog čekanja na sudsku odluku i tražiti naknadu štete od Države i s tog naslova (naknade su doduše simbolične). A što se tiče visine štete koju je pretrpio i činjenice da je ostao bez vozila, čiji popravak nije mogao platiti, g. V.Š. može računati na priznanje iznosa računa popravka uvećanog za zatezne kamate, od dana izdavanja računa do dana konačne isplate po eventualnoj presudi. Imao bi pravo i na naknadu ostalih vidova šteta uzročno vezanih s nemogućnošću korištenja vozila, ako ih može dokazati (i ako zahtjev nije zastario).