Što je „nesporni iznos“ neimovinske štete?

Teško je govoriti o nespornom iznosu neimovinske štete  jer  „pravično“ po mišljenju dužnika (osiguratelja) i vjerovnika (oštećenika) ne mora značiti jednaki novčani iznos

Naš čitatelj H.V. imao je prometnu nesreću u kojoj je (kao pješak) stradao i zadobio teže ozljede (prijelom lijeve potkoljenice, lom tri rebra, potres mozga, razne hematome…), zbog kojih je bio na liječenju i rehabilitaciji više od osam mjeseci. Osiguratelju vozača koji je uzrokovao prometnu nesreću predao je svu  liječničku dokumentaciju i zatražio odštetu od 200.000 kn. Već nakon dva tjedna dobio je  prijedlog rješenja svoga slučaja nagodbom u kojoj mu osiguratelj nudi s „…naslova pretrpljene neimovinske štete pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 67.000,00 kn…“.
Činilo mu se malo i obratio se odvjetniku koji mu je savjetovao da ne pristane na ponuđeni iznos, već da tuži, a on će se pobrinuti da mu osiguratelj isplati ponuđeni iznos kao „…nesporni iznos naknade štete kao predujam ukupne odštete“. No,  zahtjev osiguratelju da isplati u prijedlogu nagodbe  ponuđeni iznos kao nesporni iznos odštete, sukladno čl. 12. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, osiguratelj je odbio uz obrazloženje da „…ponuđeni iznos nije nesporan, već se nudi samo uz uvjet da se potpiše nagodba“. „Tko je u pravu, odvjetnik ili osiguratelj?“, pita H.V.

Odgovor, kako to često i biva, posebno u pravu, nije niti lak niti jednoznačan i postoje suprotstavljena mišljenja, kao što proizlazi i iz konkretnog slučaja.
Istina je da čl. 12. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu određuje da  „U slučaju nemogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete, odgovorni osiguratelj je dužan oštećenoj osobi isplatiti iznos nespornog iznosa naknade štete kao predujam…“.

Međutim, pravična novčana naknada koja se daje za pretrpljenu povredu prava na zdravlje može se konačno utvrditi, ali to se ne radi po nekoj matematičkoj formuli, jer se daje materijalno (novac) za nematerijalno (povreda prava na zdravlje ), pa i iznos konačnog utvrđenja može biti viši ili manji, a da u oba slučaja zadovolji kriterij „pravičnosti“.

Upravo stoga je teško govoriti o nespornom iznosu neimovinske štete, jer  „pravično“ po mišljenju dužnika (osiguratelja) i vjerovnika (oštećenika) ne mora značiti jednaki novčani iznos. Ponuda osiguratelja u konkretnom slučaju je prijedlog nagodbe sukladan odredbi čl. 150. st. 1. Zakona o obveznim odnosima po kojoj „Ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze“.

Dakle, iznos kojeg osiguratelj nudi, a do kojega je došao popuštanjem u cilju sklapanja nagodbe, nipošto se ne može smatrati nespornim iznosom. On je nesporan samo uvjetno, a uvjet je -  sklapanje nagodbe. U protivnom, ostaje i dalje sporan.

Drugačije tumačenje značilo bi nemogućnost sklapanja ugovora o nagodbi, obvezu osiguratelja da plati određeni iznos, uz istovremeno zadržavanje „neizvjesnosti“, isplatom nespornog iznosa financirati parničenje, a to pak znači povećanje broja parnica i novi pritisak na sudove. Zar je to bio cilj odredbe čl.  12. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu?