Prema onome što je određeno u Zakonu o osiguranju, ugovori o osiguranju koje je sklopilo društvo za osiguranje, prestaju otvaranjem stečajnog postupka nad društvom za osiguranje. No, u Zakonu o obveznim odnosima odredba je malo drugačija
Ne znam zašto, ali u posljednje vrijeme učestali su upiti što će biti s ugovorima i pravima iz ugovora o osiguranju života ako osiguratelj ode u stečaj. Jedno od takvih pitanja glasi (čitatelj B.T.): “Što bi bilo s osiguranicima, među kojima sam i ja, koji ima kod osiguratelja 36 polica, što rente, što osiguranje života, ukoliko bi osiguranje išlo u stečaj? Koja je uloga HUO-a i bi li osiguratelj isplaćivao, tj. vratio sredstva iz pričuve, što znači da kod polica rente ne bih imao doživotnu rentu, ukoliko bi se to dogodilo?“
Pitanje je hipotetsko i doista, nasreću, nemamo iskustva kako bi sve to, što je u zakonu propisano za slučaj stečaja, doista u praksi i funkcioniralo. No, prema onome što je određeno u Zakonu o osiguranju, ugovori o osiguranju koje je sklopilo društvo za osiguranje, prestaju otvaranjem stečajnog postupka nad društvom za osiguranje (čl. 224. Zakona o osiguranju).
U Zakonu o obveznim odnosima odredba je malo drugačija: „U slučaju stečaja osiguratelja, ugovor o osiguranju prestaje po isteku trideset dana od otvaranja stečaja (čl. 947. st. 2. ZOO).“
Dakle, već ta nesuglasnost zakona traži da se hitno usklade odredbe o sudbini ugovora u slučaju stečaja osiguratelja. U svakom slučaju, ugovori o osiguranju prestaju, pa tako i ugovor o osiguranju rente, koji nije ništa drugo nego jedna posebna vrsta ugovora o osiguranju života. Stoga i za rentu vrijedi sve ono što vrijedi i za ostale ugovore o životnom osiguranju (v. čl. 228. st. 1. Zakona o osiguranju).
U slučaju stečaja osiguratelja, dakle, ugovor bi prestao, mjesečne rentne obveze bi se kapitalizirale i imali biste pravo tražiti jednokratnu isplatu.
Prema čl. 231. st. 2. Zakona o osiguranju, vjerovnici po životnim osiguranjima imaju pravo odvojenog namirenja iz sredstava prikupljenih unovčenjem imovine za pokriće matematičke pričuve. Ta imovina ne ulazi u stečajnu masu i isključivo je namijenjena namirenju vjerovnika osiguratelja po ugovorima iz životnih osiguranja. Ako imovina za pokriće ne bi bila dostatna za cjelokupnu isplatu svih tražbina iz svih ugovora o životnim osiguranjima,“tražbine se isplaćuju u visini koja je u jednakom omjeru s obveznim pokrićem u svezi s osiguranjem iz kojega proizlazi tražbina, kao što je omjer između cjelokupne vrijednosti imovine za pokriće matematičke pričuve i obveznim pokrićem za sva osiguranja koja je društvo za osiguranje sklopilo u vrsti osiguranja u vezi s kojom je oblikovana imovina za pokriće matematičke pričuve.“ Ako ovaj komplicirani jezik Zakona prevedemo na svakodnevni – znači da bi došlo do proporcionalnog smanjenja osigurnine.
HUO, za razliku od obveznih osiguranja, nema nikakve uloge u slučaju stečaja nekog osiguratelja koji se bavi životnim osiguranjima i ne postoji nikakav garancijski fond za obveze po ugovorima o osiguranju života društva u stečaju. Straha ipak ne bi trebalo biti: nadzorno tijelo (HANFA) vrlo rigorozno kontrolira je li imovina osiguratelja namijenjena za pokriće obveza iz ugovora o životnim osiguranjima dostatna i, ako nađe da to nije, propisuje mjere za usklađenje poslovanja društva s odredbama Zakona o osiguranju.
Sve rečeno o slučaju stečaja osiguratelja, za sada je teorija. Nadamo se da će tako i ostati!
