Načrčkani papirić s navedenim iznosima nije nikakav dokument koji bi obvezivao osiguratelja i bio je u isključivoj funkciji nagovora čovjeka da se zaključi osiguranje.
Povodom napisa u jednom dnevnom listu o slučaju u kojemu se jedan građanin žali da mu je osiguratelj X „ukrao“ novac kroz kršenje obveze o isplati ugovorenog iznosa osigurnine u osiguranju života, dobili smo razne reakcije naših čitatelja.
Kao što je to i uobičajeno, jedni osuđuju osiguratelja koji „uzima malom čovjeku njegovu ušteđevinu „,izjednačujući sve osiguratelje generalizirajući slučaj prema onoj „svi su oni jednaki“.
Drugi su pak solidarni s osigurateljem jer je „rađeno sve po zakonu“, dok su treći oprezni u zauzimanju pozicije, jer im „nedostaje informacija o suštini problema”. Slučaj i ne bi bio interesantan da se nije dogodio upravo u vrijeme eskalacije krize zvane „franak“, koji je, sudeći po reakcijama čitatelja, vrlo vjerojatno inspirirao i ovaj slučaj.
Iako nema potpunih informacija o konkretnom slučaju „opljačkanog“ osiguranika, razvidno je slijedeće: kod sklapanja desetgodišnjeg ugovora o osiguranju životu zastupnik osiguratelja X mu je na papiriću, koji ne predstavlja nikakav službeni dokument, napisao koliko će dobiti osigurnine kod isteka ugovora o osiguranju (ugovorena osigurnina uvećana za dobit); kad je došlo vrijeme isplate osigurnine, obračunati iznos nije odgovarao „obećanom“, što je i izazvalo bijes osiguranika, koji je svoje životno osiguranje usporedio sa štednjom u banci i vjerojatnim iznosom kamata koje bi na taj depozit dobio nakon njegovog isteka.
Osiguratelj X se nije upuštao u polemiku ni s osiguranikom ni s novinarima, kratko izjavivši da je „sve rađeno poštujući zakonske propise”. Naravno da je takav odgovor najlošija komunikacija, jer uopće ne pogađa srž problema. A problem je nastao onoga trenutka kad je kod sklapanja ugovora čovjeku obećana sigurna dobit, a ne kao vjerojatna i nesigurna, koja ovisi o mnogim činiteljima, koji su često puta i izvan mogućnosti samog osiguratelja.
Načrčkani papirić s navedenim iznosima nije nikakav dokument koji bi obvezivao osiguratelja i bio je u isključivoj funkciji nagovora čovjeka da se zaključi osiguranje.
Da je budućem (nesretnom) osiguraniku objašnjeno što je životno osiguranje, da to nije isto što i depozit u banci, da na iznos koji ga čeka na isteku ugovora utječu porezni propisi (korištenje poreznih olakšica tijekom trajanja ugovora), da dobit nije garantirana (osim ako je tako ugovoreno i kupljen proizvod s garantiranom stopom kamate, što na tržištu u to vrijeme vjerojatno nije ni postojalo), da je prvenstvena svrha životnog osiguranja rizik smrti i doživljenja, a ne bankarska štednja itd., problema vjerojatno ne bi bilo. Osim što, možda, ugovor ne bi bio ni sklopljen, što zastupnik, a to znači: osiguratelj, nije htio riskirati.
Ovako ispada da se sve može raditi po zakonu, a da ipak uradak ispadne suprotan onome što je svrha samog zakona.
