Vezano za stupanje na snagu novoga Zakona o sigurnosti prometa na cestama i njegove famozne odredbe o zabrani upravljanja vozilom i kad se ima najmanja koncentracija alkohola u krvi - pisano je mnogo. Duhovi su se uzbunili, od ugostitelja do svećenika. Nas je pak privukao niz novinarskih napisa u stilu "osiguratelji će zaraditi miljune zbog izmjene Zakona". No, stvari odista nisu tako jednostavne. Naime, kad govorimo o alkoholu i osiguranju moramo razlikovati - zasada . osiguranje od automobilske odgovornosti od kasko osiguranja. Osiguranje od automobilske odgovornosti je obvezno. Regulirano je jedinstvenim uvjetima osiguranja koja osiguratelji donose preko Hrvatskog ureda za osiguranje. Prije toga prolaze kontrolu i dobivaju suglasnost državnog kontrolnog tijela - Direkcije za nadzor nad radom osiguravajućih društava. U tim uvjetima, članak 3., određeno je da osiguranik gubi pravo iz osiguranja u slučaju upravljanja vozilo pod utjecajem alkohola, odnosno, ako mu se u krvi nađe koncentracija od 0,5 i više promila. Gubitak prava iz osiguranja znači da će osiguratelj oštećenome, komu štetu uzrokuje alkoholizirani vozač, morati platiti odštetu, ali će nakon isplate, isplaćeni iznos moći regresirati od osiguranika. No, istim tim uvjetima osigurateljevo regresno pravo je ograničeno do iznosa 12 prosječnih mjesečnih plaća u Republici Hrvatskoj. To pak znači da plaćena odšteta za štetu koju je uzrokovao alkoholizirani vozač ne može biti ne znam kolika. Osiguratelj će moći regresirati samo mali dio. Praksa, međutim, pokazuje da ni taj manji dio nije moguće u cijelosti regresirati. Prema prilično sigurnim pokazateljima naših osiguratelja, od zatraženog regresa naplati se do 25 % (studenti, đaci, nezaposleni, umirovljenici, bolesni itd.). Dakle, jasno je da smanjenje dopuštene koncentracije alkohola u krvi vozača ili potpuna zabrana neće bitno utjecati na rashode osiguravajućih društava. Svjesni toga, osiguratelji su na sjednici Upravnog odbora Hrvatskog ureda za osiguranje održanoj 4. kolovoza izrazili spremnost ne mijenjati dosadašnje uvjete, dakle, zadržati granicu od 0,5 promila. Pored gore navedenog argumenta o nebitnom utjecaju koncentracije alkohola u krvi vozača na ukupne odštete koje osiguratelji moraju platiti oštećenima, kod utvrđivanja alkoholiziranosti kod osiguranika i eventualnog gubitka prava iz osiguranja, osiguratelji su svjesni da moraju dokazati postojanje uzročne veze između utvrđene činjenice upravljanja vozilom s koncentracijom alkohola većom od zakonom odnosno uvjetima osiguranja propisane i nastanka štetnog događaja odnosno štete. Tu uzročnu vezu je kod manjih koncentracija (onih ispod 0,5 promila) gotovo nemoguće dokazati. Zato se čini opravdanim ostajanje osiguratelja kod dosadašnje granice od 0,5 promila. Druga je, međutim, stvar s kasko osiguranjem. Kod kasko osiguranja svaki osiguratelj ima pravo donositi svoje uvjete osiguranja (postoji doduše i zajednički model uvjeta kojih se osiguratelji još ne pridržavaju, jer to i ne moraju). Jedni mogu zadržati 0,5 promila kao granicu isključenja iz osiguranja, drugi pak mogu prihvatiti novu zakonsku granicu od 0,00 promila, a treći pak mogu odrediti neku drugu. Po Zakonu o obveznim odnosima rizik alkoholiziranosti se može osigurati, pa će osiguratelji koji odrede veću granicu tolerantne koncentracije alkohola vjerojatno odrediti i veću premiju. Ta će koncentracija između osiguratelja učiniti svoje, pa se neke revolucionarne promjene ne mogu očekivati ni kod kasko osiguranja motornih vozila.