Globalna financijska kriza zasigurno pogađa i industriju osiguranja, koja je u svijetu jedan od glavnih investitora, posebno u osiguranju osoba. Isprepletenost banaka i osiguravajućih društava obilježava današnje vrijeme. Granica između osigurateljnih poslova i poslova osiguranja nije više strogo određena. Zato ne bi trebalo čuditi što današnja financijska kriza s banaka i financijskog tržišta klizi i na osiguranje. Neki veliki osiguratelji su ili u bankrotu ili pokušavaju izbjeći takvu sudbinu uz svesrdnu podršku i pomoć države. Hoće li se kriza osjetiti i u hrvatskom osiguranju? Nema nikakve sumnje da hoće. I prije ove eksplozije globalne krize životno osiguranje je u Hrvatskoj stagniralo u odnosu na zadnjih pet-šest godina. Očekivana godišnja stopa rasta bila je 3,5 do 4%. Sada je, međutim, i ta stopa upitna. Stopa rasta prethodnih godina duguje se prvenstveno inovacijama koje su uveli osiguratelji, najprije oni u stranom vlasništvu, a onda i domaći, ponudivši tržištu nove proizvode investicijskog osiguranja života. Kako su naši ljudi vrlo „potkovani„ u financijskom mešetarenju, to je mogućnost da sami odlučuju o svojoj premiji bila vrlo privlačna. Visoki prinosi fondova, u koje su osiguratelji usmjeravali osiguranike, podgrijavali su želju za igranjem zadaće osobnog brokera. Fondovi su ostvarivali iznadprosječne prinose, vrijednost udjela koje su kupovali osiguranici rasla je… A onda – razočaranje, kao i kod bankovnih klijenata. Jedan naš čitatelj se žali da je 2002., dakle među pionirima fondovskih osiguranja, ugovorio s jednim našim osigurateljem osiguranje života povezanog s ulaganjem u fond, s kojim radi jedan naš renomirani osiguratelj . Potaknut panikom koja polako zahvaća štediše i osiguranike koji su nešto imali s fondovima, zaželio je izvršiti otkup svoje police životnog osiguranja. Razočarano je saslušao izjavu osiguratelja da može otkupiti policu osiguranja, međutim, otkupna vrijednost računa se po trenutačnoj vrijednosti jedinica u fondu u kojemu je uložena premija. U dilemi – otkupiti policu osiguranja života i izgubiti ili nastaviti plaćanje premije i investiranja u situaciji kad ne zna kako će stvari završiti – žali za klasičnim osiguranjem života gdje mu je osiguratelj jamčio ugovorenu svotu osiguranja i sudjelovanje u dobiti osiguratelja, a rizik je na osiguratelju. Kasno je, međutim, za žaljenje. Tješiti se treba onom „ko bi gori – sad je doli, a tko doli – gor' ustaje„. Možda je tu i rješenje dileme. Vjerovati da će se situacija popraviti na bolje i nastaviti plaćati premiju, a ne tražiti otkup. Uostalom, ako će bankama ići bolje, ako se tvrdi da nema straha od bankrota, vjerojatno će tako biti i s osiguranjem. Čudno je samo to da naši osiguratelji o tom problemu ne obavještavaju svoje osiguranike, za razliku od banaka koje daju informacije i podižu nadu svojim klijentima. Naravno, razlika između banaka i osiguratelja u konkretnom slučaju vrlo je velika. Banke i fondovi snose rizik, osiguratelj kod investicijskog osiguranja života ne snosi rizik ulaganja, već ga je ostavio na ugovaratelju. Ali, to nije razlog za pranje ruku od svega što se dogodilo. Uostalom, u Europi su već učestale tužbe ugovaratelja osiguranja protiv osiguratelja s naslova propuštenog točnog, potpunog i transparentnog informiranja i savjetovanja koje su osiguratelji morali obaviti prije sklapanja ugovor o osiguranju.
