Odgovor Hrvatske odvjetničke komore na članak "Pomoć kod naknade štete" prof. dr. sc. Marijana Ćurkovića od 16. lipnja 2011., Burza broj 599.
Točno je da je Hrvatska odvjetnička komora nadležnim institucijama, i to HANFI, Državnom inspektoratu, Ministarstvu financija, Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja i dr. prijavila trgovačka društva koja se izvan djelatnosti registrirane kod trgovačkog suda bave „pomoći“ kod ostvarenja odštete od osiguravajućih društava. Isto tako je točno da je Hrvatska odvjetnička komora tražila zabranu rada svih trgovačkih društava koja se bave tim poslom, a nisu u smislu Zakona o osiguranju (NN RH br. 157/08, 87/08 i 82/09) registrirana za posredovanje u osiguranju.
U navedenom članku prof. Ćurković, međutim, iznosi stav prema kojemu nema zapreka da se i takva trgovačka društva osnovana izvan Zakona o osiguranju također bave ovom relativno unosnom, ali i delikatnom djelatnošću.
Hrvatska odvjetnička komora principijelno je, a isto tako i u ovom slučaju, žestoki protivnik stava da se „svi mogu baviti svime“, izvan strukovnih okvira, izvan zakonskih okvira i mimo djelatnosti registrirane kod nadležnog trgovačkog suda te je istovremeno snažan zagovornik legitimnog djelovanja privrednih subjekata u okvirima djelatnosti što je propisuje zakon.
Pružanje usluga u rješavanju odštetnih zahtjeva i naplati štete rezervirano je zakonskim propisima osim za odvjetnike, još i za trgovačka društva koja se bave posredovanjem u osiguranju, u skladu sa Zakonom o osiguranju.
Ta je djelatnost precizno određena Zakonom o osiguranju koji nastupa kao lex specialis u odnosu na Zakon o trgovačkim društvima te striktno propisuje da se pomaganjem u odštetnim zahtjevima može baviti jedino društvo za posredovanje u osiguranju, a to između ostaloga znači da društvo za posredovanje mora imati temeljni kapital uplaćen u novcu u iznosu od najmanje 200.000,00 kn, najmanje dva posrednika u osiguranju zaposlena na puno radno vrijeme, a ovi posrednici pak moraju biti licencirani od strane nadzornog tijela HANFE te za osiguranje djelatnosti mora sklopiti policu osiguranja na iznos koji ne smije biti manji od 11.250.000,00 kn za sve odštetne zahtjeve u jednoj godini. Osim ovih glavnih pretpostavki postoji cijeli niz uvjeta koji su propisani trgovačkim društvima za posredovanje u osiguranju a također su taksativno navedeni propisi o nadzoru te zaštiti i reklamaciji potrošača.
Trgovačka društva koje je Hrvatska odvjetnička komora prijavila ne ispunjavaju niti jednu od gore navedenih zakonskih pretpostavki, kao što ne udovoljavaju baš niti jednom propisu iz opširnog Zakona o osiguranju.
Kad je već zakonodavac propisao takve rigorozne i stroge uvjete za obavljanje posla posredovanja u osiguranju, tada je svakom potpuno jasno da ne postoji način da se bilo tko osim društava za posredovanje u osiguranju i odvjetnika tim poslom bavi, a da ne ispunjava niti jedan zakonski uvjet.
U praksi danas to izgleda tako da se pomaganjem u odštetnim zahtjevima bave i poduzeća koja su kod nadležnog suda registrirana za najrazličitije oblike trgovine, građevinarstvo, promet robama i uslugama i slično, s kapitalom od 20.000 kn, a ne zna se imaju li odgovorne osobe u tim poduzećima ikakvu naobrazbu.
Čitajući navedeni članak razabiremo da je navedeno poznato i uvaženom autoru prof. Ćurkoviću, ali na vidimo niti jedan razlog kojim bi se ovakva potpuno nezakonita djelatnost opravdala ili, još gore, dozvolila.
Istina je, kao što prof. Ćurković navodi, da u Europi postoji mnogo trgovačkih društava koja se bave pomaganjem u osiguranju, ali je isto tako točno da su sva ta društva registrirana u skladu sa zakonskom regulativom svake pojedine zemlje koja je uostalom vrlo slična ili ista našem Zakonu o osiguranju pa i ti europski posrednici moraju uz visoku stručnu naobrazbu dobiti licencu za posredovanje nadzornog organa, uplatiti zakonom propisani temeljni kapital kao i osigurati djelatnost na vrlo visoke svote osiguranja i tek kada su tako registrirani mogu obavljati posredničke usluge s osiguravajućim društvima pri čemu su permanentno podvrgnuti nadzoru nadležne financijske agencije, a u smislu zakonskih propisa odgovaraju za svoju djelatnost pružateljima usluge.
Zbog toga nema nikakvog razloga da se tolerira pružanje ovih usluga u nekakvoj „sivoj“ zoni mimo Zakona o osiguranju i mimo Zakona o odvjetništvu, bez stručne sposobnosti, bez uplaćenog temeljnog kapitala, bez licence za posredovanje u osiguranju te izvan svake društvene kontrole, a osobito nadzora HANFE.
Predsjednik Leo Andreis
