- Prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, obvezno osiguranje od odgovornosti za štetu uzrokovanu trećim osobama mora imati vlasnik/korisnik motornog vozila. No, motornim vozilom, u smislu toga zakona, ne smatraju se vozila koja se kreću tračnicama
Naš čitatelj Z.T. imao je uredno parkirano vozilo ispred zgrade u kojoj stanuje. U nedavnoj nesreći teretnog vlaka u Rijeci, na ulasku u stanicu Pećine, između ostalog, oštećeno je lakše ili teže i nekoliko motornih vozila, među njima i vozilo našeg čitatelja.
Štetu je prijavio osiguratelju kod kojega ima obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, koji je pregledao vozilo, popisao štetu i zapisnički konstatirao što je sve oštećeno. Međutim, na šalteru mu je rečeno da dokumentaciju preuzme i pošalje u HŽ, jer da naknadu štete ne može tražiti od nikoga drugoga osim od HŽ-a, jer HŽ nije osiguran.
Čemu onda, pita se, garancijski fond koji plaća štete od neosiguranih vozila i zašto se HŽ ne mora osigurati od odgovornosti koja „…sve više postaje neodgovornost za učestale nesreće, koje ugrožavaju imovinu i osobe…“, pita se naš čitatelj.
Nažalost, informacija koju je dobio od djelatnika osiguravajućeg društva je točna: naknadu štete može tražiti samo od HŽ-a. Naime, prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, obvezno osiguranje od odgovornosti za štetu uzrokovanu trećim osobama mora imati vlasnik/korisnik motornog vozila. No, motornim vozilom – u smislu toga zakona (čl. 3.st.1.t.10.) ne smatraju se vozila koja se kreću tračnicama.
Dakle, HŽ ne mora sklapati ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete koje trećim osobama uzrokuje uporabom lokomotiva, vagona i sl. S obzirom da nema zakonske obveze sklapanja ugovora o osiguranju, nepostojanje osiguranja HŽ-a ne može se smatrati neosiguranim vozilom za koje bi bio odgovoran garancijski fond pri Hrvatskom uredu za osiguranje.
Zašto je to tako? Za razloge izuzeća HŽ-a od obveze sklapanja ugovora o osiguranju od odgovornosti trebalo bi pitati zakonodavca. No, i u zemljama EU praksa je izuzimanje tračnih vozila iz obveze osiguranja od odgovornosti, jer se smatra da vlasnik željezničkih postrojenja svojom imovinom dovoljno snažno jamči naknadu štete eventualnim oštećenicima.
Sam postupak naknade u pravilu je propisan i oštećeni nemaju problema s dobivanjem naknade za pretrpljene štete. Drugo je, međutim, pitanje vrijede li ove pretpostavke i u slučaju HŽ-a, koji se bori s brojnim poteškoćama. Vjerujemo da će naš čitatelj vrlo brzo doći do naknade štete koju je pretrpio, i to u izvansudskom postupku kojega će pokrenuti pred HŽ-om. No, iako neobičan – a zbog takvih osiguranje i postoji – slučaj pokazuje koje sve opasnosti prijete čovjeku i njegovoj imovini, konkretno vozilu, i koje su koristi kasko osiguranja, kod kojega osiguratelj plaća štetu i onda se on spori s odgovornom osobom, u ovom slučaju s HŽ-om.
