Problemi koje naši čitatelji imaju s osiguravajućim društvima ponavljaju se, a to znači da se ponavljaju i pitanja koja nam šalju. Naravno, nije zgodno uputiti ih na već odgovorene, jer jednostavno nemaju primjerak "Burze" u kojemu je dat odgovor na isto ili slično pitanje. Upravo je takav slučaj s problemom isplate tzv. totalne štete na vozilu do koje je došlo krivnjom osiguranika nekog osiguratelja. Naime, na to pitanje je višekratno odgovoreno u ovoj rubrici. Dakle, odgovor kojega dajemo našem čitatelju K.L.-u ponavljanje je već datoga. Naime, naš čitatelj je doživio prometnu nezgodu u kojoj mu je krivnjom vozača J.I.-a, osiguranog od odgovornosti kod osiguratelj "Z", vozilo marke "Seat" potpuno uništeno. Osiguratelj mu je obračunao tzv. totalnu štetu nudeći mu 17.000,00 kuna, a do toga iznosa je došao tako da je od stvarne vrijednosti vozila u času nezgode, koja je iznosila 23.000,00 kuna, s naslova spašenih dijelova ili ostataka odbio 6.000,00 kuna, ostavivši te dijelove vlasniku, da ih on prodaje ili "da s njima radi što želi" kako mu je rečeno od strane predstavnika navedenoga osiguratelja. Naš čitatelj misli da te dijelove jednostavno ne može prodati za 6.000,00 kuna, a i vrlo mu je nezgodno tražiti kupce, čuvati i skladištiti te dijelove itd. O tome mora li osiguratelj preuzeti ostatke uništenoga vozila ili ih ima pravo ostaviti vlasniku odbivši od naknade vrijednosti tih dijelova - naša sudska praksa se davno izjasnila. U osiguranju od automobilske odgovornosti oštećeni vlasnik vozila ima pravo na potpunu naknadu i ima pravo ostatke vozila ostaviti osiguratelju. Dakle, rizik prodaje ostataka i postizanja određene cijene na osiguratelju je. U jednoj presudi, koja se odnosi na identičan slučaj kao što je slučaj našega čitatelja, Županijski sud u Bjelovaru (predmet Gž 561/00, od 30.3.2000.) kaže: "Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete u visini vrijednosti vozila prije nezgode umanjenoj za vrijednost spašenih dijelova s obrazloženjem da su oni ostali tužiteljici. To iz razloga što iz provedenih dokaza proizlazi da između stranaka nije postignut sporazum prema kojemu bi tužiteljica pristala zadržati ostatak vozila, a u žalbi tvrdi da joj spašeni dijelovi ne trebaju. Kako se tužbeni zahtjev temelji na obaveznom osiguranju vozila od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama, osiguravatelj je dužan oštećeniku naknaditi potpunu štetu... oštećeniku je prepušteno da izabere način naknade štete, a pravo izbora odnosi se i na to da li će zadržati sačuvane dijelove, pa prema tome nije dužan snositi rizik prodaje ostatka vozila". Dakle, jasno je da osiguratelj kod naknade štete temeljem osiguranja od odgovornosti (drugačije je kod kasko osiguranja!) mora preuzeti ostatke vozila i snositi rizik njihove prodaje. Naravno, ako s oštećenima nije postigao drugačiji sporazum. Naime, moguće je da oštećeni procjeni da će za ostatke dobiti više od onoga što je obračunao osiguratelj. U tom slučaju konvenira mu s osigurateljem dogovoriti da mu se od stvarne vrijednosti vozila odbije vrijednost spašenih dijelova. Kako naš čitatelj K.L. s osigurateljem nije postigao takav sporazum, to je osiguratelj "Z" dužan preuzeti spašene dijelove, a njemu isplatiti naknadu u visini od 23.000,00 kuna.