Od kada postoji medicina, postoji i želja da se organ kojem je trajno prestala funkcija zamijeni s novim organom. U povijesti je poznata činjenica da su prvu poznatu transplantaciju uradili Sv. Kuzman i Damjan u 16. stoljeću. Razvojem znanosti u zadnjih stotinu godina ova metoda je došla do stadija da je transplantacija organa postala pravilo liječenja, a ne eksperiment.
Danas se presađuje više organa i tkiva, a najpoznatije su transplantacije srca, pluća, bubrega, gušterače, jetre, rožnice, kože, kostiju i drugo. Metoda se sastoji u tome da se nepovratno oboljeli organ zamijeni s drugim koji će moći produžiti život pacijenta i poboljšati kvalitetu njegova života.
Davatelji organa mogu biti žive srodne i nesrodne osobe (one koje su direktni srodnici: roditelji, braća i sestre te druga rodbina, te osobe koji nisu srodnici: suprug ili supruga i drugi). Drugi izvor organa su osobe s moždanom smrću koje nije moguće izliječiti, te se onda koriste njihovi organi za transplantaciju. U svakom slučaju, mora postojati suglasnost osobe da se njihovi organi mogu koristiti ili za vrijeme života ili nakon moždane smrti.
U Hrvatskoj i šire poznate su donor kartice kojima ljudi dopuštaju da se njihovi organi koriste nakon njihove smrti.
Kod transplantacije postoje tri vrlo važna čimbenika.
Prvi je određivanje kompatibilnosti organa s primateljem (to se utvrđuje posebnim testovima).
Drugi je kiruškim putem uraditi akt ugrađivanja doniranog organa.
Treći je praćenje funkcije transplantiranog organa i stalna briga da se imunološki sustav drži pod kontrolom da se spriječi odbacivanje organa, a da u isto vrijeme ne padne imunitet koji bi onda doveo u opasnost život pacijenta.
U zadnje vrijeme vrše se ispitivanja o transplantaciji novo stvorenih organa u laboratorijima.
I za kraj jedna zanimljivost - prva transplantacija u bivšoj Jugoslaviji obavljena je u Kliničkom centru Rijeka pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića!
Želite li postaviti pitanje dr. Jeliću za neki od narednih članaka, to možete učiniti na [email protected]
