Tako bi se mogao nazvati Sporazum o stabilnosti i rastu koji se ovih dana vrlo često spominje. Da krenem od samog početka. Sporazum je donešen tijekom druge faze stvaranja Europske monetarne unije na samitu u Dublinu 13. i 14. prosinca 1996. Izglasali su ga članovi Europskog vijeća. Sporazum je stupio na snagu 01. siječnja 1999. godine. Cilj ovog sporazuma je da se osigura trajna stabilnost državnih financija, to jest da se stvore preduvjeti za stvaranje uravnoteženog ili suficitnog (državni prihodi veći od rashoda) proračuna. Sporazumom je dogovoreno da najveći dozvoljeni proračunski deficit (državni rashodi veći od prihoda) smije iznositi 3% bruto društvenog proizvoda (BDP) dotične zemlje. U slučaju da deficit poraste na preko 3% BDP, započinje cjelokupni proces između Komisije EU i države članice. Pri sagledavanju ukupne financijske situacije zemlje članice koja je prijavila veći proračunski deficit, Komisija EU mora uzeti u razmatranje i okolnosti na koje zemlja članice nije mogla imati utjecaja, kao što su na primjer prirodne katastrofe. Također je potrebno da se razmotri da li je deficit privremen ili postoji određeni trend ili mogućnost da se ne uspije smanjiti u dozvoljene okvire. Stoga je u Dublinu definirano, prvo, da ako kod pada realnog BDP od najmanje 2% dođe do povećanja proračunskog deficita od preko 3% to se ne smatra namjerom, te zemlja članica ne potpada pod nadzor i sankcije. Drugo, da ako kod pada realnog BDP između 0,75% i 2% dođe do povećanja proračunskog deficita od preko 3%, Vijeće ministara treba donijeti odluku o namjeri to jest o nenamjeri stavaranja deficita. Zemlja za koju se uspostavi da je namjerno izazvala proračunski deficit mora u roku od četiri mjeseca pokrenuti određene mjere za smanjenje deficita. Treće, da ako kod pada realnog BDP od najviše 0,75% dođe do povećanja proračunskog deficita od preko 3%, to se smatra namjerno izazvanim deficitom i zemlja potpada pod nadzor i sankcijske mjere. Ako država s prekomjernim deficitom ne uspije u četiri mjeseca svesti svoje financije u zadane okvire, tada Vijeće ministara donosi odluku o uvođenju sankcija. Sankcije uključuju beskamatni depozit u visini od 0,2% BDP za prvu godinu. Nadalje se plaća za svaki postotni poen više od dozvoljenih 3%, dodatnih 0,1% BDP. Najviše koliko država može izdvajati za financijsku nedisciplinu je do 0,5% BDP godišnje. Ako je deficit prevelik i nakon dvije godine od uvođenja sankcija beskamatni depozit automatski postaje kazna i više se ne vraća državi. Četiri od 12 članica eurozone- tri najveće Njemačka, Francuska i Italija, te maleni Portugal suočeni su s problemom velikog deficita. Početkom godine ovaj kvartet je obećao da će državne financije uravnotežiti do 2004. godine, no kako stvari danas izgledaju, čini se da do toga neće doći. Njemačka je prolongirala rok do 2006. Francusko obećanje temeljilo se na godišnjem rastu od 3% BDP u 2003. koji je u sadašnjim uvjetima gospodarstva nedostižan. Da stvar bude zanimljivija francuski ministar financija još želi smanjivati poreze, isto kao i njegov talijanski kolega. Deficit u Italiji se službeno predviđa za 2002. godinu od 1,1%, mada analitičari kalkuliraju s deficitom većim od 2% BDP. Bit će zanimljivo vidjeti s približavanjem kraja godine kada će brojke o deficitu biti sve preciznije da li će pobijediti dogovor dvanaestorice iz Dublina ili interesi "velike trojke". U svakom slučaju takva natezanja neće ići u prilog njihovoj zajedničkoj valuti.