Ako je moguće pokriti rizik potresa, tsunamija, poplava, tajfuna, pijavica, pada meteora i meteorita, vulkanskih erupcija i šteta od pepela, zašto ne bi bilo moguće pokriti i rizik suše?
Na tipično hrvatski način, razvila se ovih dana diskusija o štetnim posljedicama dugotrajne suše gotovo u svim dijelovima Lijepe naše. Nakon konstatacije da u proračunu nema para za pomoć stradalim poljoprivrednicima, kampanjski se poseže za čarobnim rješenjem koje se zove – polica osiguranja od posljedica suše. O nekakvoj polici govore svi, predstavnici vlasti, predstavnici seljaka, novinari, anonimni sugovornici iz osigurateljne branše... Ovi zadnji kao da se boje da će im netko narediti da osiguravaju i rizik posljedica suše, pa odmah posežu za argumentom da Vlada ne može narediti osigurateljima da osiguravaju i sušu, osim, dodaju, Croatia osiguranju čiji je vlasnik Republika Hrvatska. Simpatično, zar ne?
Ukazuje se na neatraktivnost osigurateljnog proizvoda pokrivanja rizika suše, kao da se rizici pokrivaju sukladno ocjeni jesu li atraktivni ili ne. Unaprijed se, de facto, obezvrjeđuje najava ministra poljoprivrede da uskoro „slijedi dogovor s osigurateljima radi iznalaženja modela police za sve elementarne nepogode.“ A ministar nije rekao ništa što nije moguće i što, pak, u nekim EU zemljama nije već i riješeno. Osigurateljna struka koja bježi od problema suše pokazuje da je na niskim stručnim granama i da joj je maksimalni doseg osigurati obvezno osiguranje vlasnika/korisnika motornog vozila, jer tu je, pored obveze vozača, sve poznato. Zadovoljava ih buregdžijski način lova na osiguranike.
Suša, međutim, doista nije jednostavan rizik, dapače, vrlo je kompleksan i svrstava se upravo u okvir rizika prirodnih katastrofa. E pa, ako je moguće pokriti rizik potresa, ako je moguće pokriti rizik tsunamija, poplava, tajfuna, pijavica, pada meteora i meteorita, vulkanskih erupcija i šteta od pepela, zašto ne bi bilo moguće pokriti i rizik suše? Zar samo zato što se suša dogodila (i) ove godine?
Rizik je događaj koji mora biti, da bi se mogao osigurati, budući, neizvjestan, neovisan od isključive volje osiguranika, moguć i pravno dopušten. Suša kao rizik ima sve te kategorije. Dakle, osigurljiv je. Kako? Odgovor na to pitanje i ponudu ministru trebali bi dati osiguratelji. Oni su pozvani, a uz njih i (europski) brokeri koji već djeluju u Hrvatskoj i kojima je u njihovim matičnim državama upravo zadatak izmišljati i stvarati pokriće svih mogućih rizika, naći rješenje. Oni su stručnjaci koji vrlo dobro znaju kako atomizirati rizik, kako rizik dijelom prenijeti i na druge (re)osiguratelje, kako osnovati nekakav pool za pokriće rizika poplave (jer ako postoji pool za pokriće atomskih katastrofa, zašto ne bi postojao i za pokriće rizika poplave). Ako je potrebno stvoriti osnovicu dostatnu za pokriće rizika (dovoljno velika zajednica ugroženih), nije nemoguće ni zabranjeno uvođenje i obveznog osiguranja rizika suše, kao što to postoji u, recimo, Francuskoj.
Naravno, uz kombiniranje raznih načina plaćanja premije (iz poticaja, iz proračuna ugroženih lokalnih zajednica i sl.). Odgovor na to dat će aktuari, koji, čini se, imaju dovoljno statističkih podataka o kretanju premije i šteta i o rizičnosti pokrića gubitka kvalitete poljoprivrednih proizvoda zbog suše ili umanjenja prinosa ili nemogućnosti ubiranja ljetine. Najgori odgovor koji osiguratelj može dati zainteresiranom osiguraniku je: „To ne osiguravamo.“
Potrebno je samo na vrijeme započeti s radom i spriječiti sušu ideja.
