• U čl. 17.st.1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, propisana je obveza prijevoznika da osiguraju putnike u javnom prijevozu od posljedica nesretnog slučaja za vrijeme prijevoza. Međutim, u čl. 9. st.1. istog Zakona stoji da ovo osiguranje „mora pokrivati štete nastale na području Republike Hrvatske“

Naš čitatelj M.F. pred dvije godine ukrcao se u autobus jednog našeg cestovnog javnog prijevoznika, koji vozi na relaciji Zagreb  -  Sarajevo. U Sarajevu je autobus imao nezgodu u kojoj je i on bio ozlijeđen (teži potres mozga). Nakon peripetija, kaže, dobio je s naslova  naknade štete od tamošnjeg osiguratelja X, čiji je osiguranik skrivio prometnu nezgodu, neku „crkavicu“.

Nadao se da može dobiti još nekakvu naknadu, pa je podnio odštetni zahtjev prijevozniku da mu isplati s naslova „…obveznog osiguranja putnika u javnom prijevozu od posljedica nesretnog slučaja“ osigurninu za utvrđeni 10-postotni trajni invaliditet u iznosu od 8.000 kn. Prijevoznik ga je uputio na svog osiguratelja C., koji mu je odbio isplatiti osigurninu uz obrazloženje da se nezgoda dogodila u inozemstvu i da nema pravo na isplatu osigurnine. „Zašto sam izvisio?“, pita M.F.

Doista, može se reći da je naš čitatelj izvisio sve u skladu s propisima, pa se ne bi trebao ljutiti na osiguratelja nego na onoga tko je donio zakon, a to je hrvatski Sabor.

Naime, u čl. 17.st.1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, propisana je obveza prijevoznika da osiguraju putnike u javnom prijevozu od posljedica nesretnog slučaja za vrijeme prijevoza. Međutim, u čl. 9. st.1. istog Zakona stoji da ovo osiguranje „mora pokrivati štete nastale na području Republike Hrvatske“.

Osiguratelj koji je s prijevoznikom sklopio ugovor o obveznom osiguranju putnika od nezgode u prijevozu iskoristio je zakonsku mogućnost i u uvjete za obvezno osiguranje putnika u javnom prijevozu od posljedica nesretnog slučaja unio klauzulu po kojoj osiguratelj stoji u obvezi plaćanja osigurnine putniku i kad se nezgoda dogodila u inozemstvu  „ako je plaćena posebna premija“.

Kako prijevoznik nije platio doplatak za osigurateljno pokriće i u inozemstvu (jer BiH se smatra inozemstvom) – osiguratelj je iskoristio svoje pravo odbijanja pokrića za nezgodu koja se dogodila u Sarajevu. Usput: M.F. je izvisio i u dijelu koji se odnosi na naknadu štete. Zašto? Jer je naknadu tražio od štetnikovog osiguratelja u Sarajevu i dobio je odštetu po kriterijima koji važe u BiH, a koji su ipak niži od onih u Hrvatskoj.

Umjesto od osiguratelja iz BiH, mogao je naknadu tražiti izravno od osiguratelja kod kojega prijevoznik ima sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u Hrvatskoj, koji bi štetu riješio primjenom naših kriterija, a to znači da bi naknada bila sigurno veća.