Računovodstveni pojam ulaganja u nekretnine odnosi se na dugotrajnu materijalnu imovinu (zemljišta i/ili zgrade ili dio zgrada) koje vlasnik, odnosno najmoprimatelj u financijskom lizingu drži radi ostvarivanja prihoda od najma ili radi porasta tržišne vrijednosti imovine ili oboje, a ne radi korištenja u proizvodnji ili ponudi roba i usluga ili u administrativne svrhe, ili prodaje u sklopu redovnog poslovanja. Ulaganje u nekretnine stoga generira novčane tokove uglavnom neovisno o drugoj imovini u posjedu poduzetnika, što je glavna karakteristika po čemu se ulaganja u nekretnine razlikuju od nekretnina koje koristi vlasnik.

Sukladno Međunarodnom računovodstvenom standardu i Hrvatskom standardu financijskog izvještavanja, ulaganje u nekretnine priznaje se kao imovina samo i isključivo u slučaju:

a) kada je vjerojatno da će buduća ekonomska korist povezana s ulaganjem u nekretnine pripadati poduzetniku i

b) kada je cijenu ulaganja u nekretnine moguće pouzdano izmjeriti.

Početno računovodstveno mjerenje ulaganja u nekretnine provodi se po trošku nabave s uključenim eventualnim transakcijskim troškovima koji mogu nastati prilikom stjecanja imovine. Stoga, trošak nabave kupljenog ulaganja u nekretnine obuhvaća kupovnu cijenu i sve povezane direktne troškove, kao npr. profesionalne naknade za pravne usluge, porez na prijenos nekretnina i ostale transakcijske troškove. Ako je nekretninu poduzetnik sam izgradio, trošak nabave utvrđuje se na datum završetka izgradnje ili obnove.

Poduzetnici nakon početnog priznavanja ulaganja u nekretnine trebaju odlučiti koju će računovodstvenu politiku usvojiti i primjenjivati, hoće li to biti model troška nabave ili model fer vrijednosti.

Kod odabira modela fer vrijednosti, standardi zahtijevaju od poduzetnika utvrđivanje fer vrijednosti ulaganja u nekretnine za potrebe mjerenja. Poduzetniku se preporučuje, ali ne zahtijeva, da fer vrijednost ulaganja u nekretnine utvrdi neovisni ovlašteni procjenitelj koji ima nedavno iskustvo u lokaciji i kategoriji ulaganja u nekretnine koje se vrednuju. Fer vrijednost ulaganja u nekretnine utvrđena po ovom modelu na datum bilance treba odražavati tržišne uvjete. Prihodi ili rashodi koji nastaju iz promjene fer vrijednosti ulaganja u nekretnine trebaju se priznati u računu dobiti i gubitka u razdoblju u kojem su nastali i predstavljaju porezno dopustive stavke, u smislu Zakona o porezu na dobit.

Ako je poduzetnik za naknadno mjerenje izabrao model troška, sva svoja ulaganja u nekretnine treba mjeriti po trošku nabave umanjenom za akumuliranu amortizaciju (izuzev zemljišta) i akumulirane gubitke od umanjenja vrijednosti. Obračun amortizacije počinje kada je imovina spremna za uporabu te se prilikom odabira amortizacijske stope koju poduzetnik planira koristiti treba voditi računa o korisnom vijeku uporabe predmetne imovine i trošak amortizacije, sukladno tomu, treba se sustavno rasporediti na procijenjeni vijek uporabe. Iznos amortizacije priznaje se kao rashod razdoblja u računu dobiti i gubitka. Trošak amortizacije za poduzetnika predstavlja porezno priznati rashod u svoti obračunanoj na trošak nabave po linearnoj metodi primjenom godišnjih amorti­zacijskih stopa propisanih u čl. 12. st. 5. Zakona o porezu na dobit. Ako utvrđena amortizacijska stopa prelazi najviše porezno dopustive amortizacijske stope iz čl. 12. st. 5. Zakona o porezu na dobit, prekomjerni iznos amortizacije smatra se porezno nedopustivim i uvećava poreznu osnovicu.