U očekivanju prave liberalizacije uvjeta i cjenika osiguratelji obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti dosjetili su se kako održati staru praksu ( nepoštivanja vlastitih tarifa), a da previše  ne izazovu nadležna nadzorna tijela. Svoje nepodopštine obukli su u tzv. promidžbene aktivnosti. Slijedom toga, police obveznih osiguranja izdavali su u skladu s tarifama, ali su onda – pravdajući to marketinškom potrebom – nakon sklapanja ugovora osiguranicima vraćali 15 % plaćenog poreza, davali besplatno osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ili stana, poklanjali besplatan tehnički pregled, smanjivali broj mjesta u autobusima ( premija osiguranja ovisi o broju mjesta), upisivali manju nosivost kod teretnih vozila, poklanjali karte za EURO, organizirali besplatni sistematski pregled, i – konačno u skladu s porastom cijena goriva – punili  spremnik vozila s 200, 300, 400 kuna ( licitacija s iznosom nije završena) besplatnog goriva. Sitnice koje su se ovih ljetnih dana kao sasvim normalna stvar ( sjenila za vjetrobrane, ljetne kape, pokrivači, kišobrani i sl.) davale uz potpisanu policu osiguranja – nisu bile upitne. E, onda, kad je vrag odnio šalu i kad su vidjeli da takvo ponašanje nije ništa drugo nego nastavak predsporazumskog nepoštivanja tarifa, kad se bonus dijelio kapom i šakom, a malusa nije bilo nigdje na vidiku, stavili su na dnevni red nabrojane aktivnosti, koje su prijetile zamijeniti nepoštivanje bonusa i smanjiti premiju osiguranja kroz vezane izdatke. Crveno svjetlo je upaljeno. Na hitno sazvanom sastanku svih društava zaključeno je da su sva društva imala poneku figu u džepu i davala osiguranicima nešto ispod žita, kao adut u privlačenju novih odnosno otimanju starih osiguranika od drugih konkurentskih društava. Suočeni s tom istinom, društva su nastojala naći opravdanje bar za uobičajene marketinške poklončiće, koji se nipošto ne bi mogli smatrati kršenjem tarife. Problem je bio u određivanju vrijednosti tih stvarčica do kojih bi se one smatrale uobičajenim poklonom svome ili još češće tuđem ne/vjernom osiguraniku. Jedni su smatrali da su to stvari do stotinjak kuna vrijednosti. Drugi su pak dizali ljestvicu na više – dvjesto, trista kuna…S obzirom na takvo stanje, konačno je ipak shvaćeno da, kad daš mali prst ode i cijela ruka. Stoga je najbolje biti radikalan: zabrana bilo kakvog poklanjanja bilo čega. Prihvatiše i od 1. srpnja 2008.g. nema poklona uz police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kod bilo kojega osiguratelja. Bar službeno … Sudbina takve odluke ovisit će i o stajalištu Nadzornog tijela od  kojega je zatraženo mišljenje o ne/dozvoljenosti darivanja marketinških predmeta. Uostalom, ništa čudno, jer će, po novom Zakonu o osiguranju, čije se prihvaćanje u Saboru očekuje ovih dana, Nadzorno tijelo unaprijed vršiti i ( prethodni) nadzor nad marketingom osiguravajućih društava.