Obvezno osiguranje vlasnika odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete uzrokovane trećim osobama uporabom motornih vozila ugovorno je osiguranje. To znači da to osiguranje nastaje sklapanjem ugovora između vlasnika odnosno korisnika motornog vozila, a ne na temelju nekakve zakonske osnove. Obvezno osiguranje ima dvostruku socijalnu funkciju (što, nažalost, osiguratelji vrlo često zaboravljaju: 1) Prema trećoj oštećenoj osobi. U toj funkciji osiguratelj je prema zakonskim odredbama ponekad u obvezi oštećenome naknaditi štetu koju na temelju ugovora o osiguranju s vlasnikom ili korisnikom vozila ne bi bio dužan naknaditi. Na pr. vožnja i uzrokovanje štete pod utjecajem alkohola, bez vozačke dozvole, neispravnim vozilom za čiju neispravnost je vlasnik odnosno korisnik znao, prevoženjem osoba na mjestima koja za to nisu namijenjena itd. U ugovoru o osiguranju (uvjetima osiguranja) ti slučajevi su u pravilu navedeni kao gubitak prava iz ugovora o osiguranju. Zakonodavac ponekad ide i korak dalje štiteći socijalni položaj oštećene osobe i sileći osiguratelja ili njihovu asocijaciju na plaćanje odštete i kad ugovor o osiguranju u trenutku nezgode nije postojao (slučaj neosiguranih vozača). No, taj vid socijalne dimenzije obveznog osiguranja automobilske odgovornosti ovdje nas ne zanima. Oni naprijed navedeni slučajevi gubitka prava iz osiguranja temelj su regresa osiguravajućeg društva prema njegovom osiguraniku za iznose plaćene oštećenoj stranci, a koje temeljem ugovora o osiguranju ne bi bio dužan platiti da nije zakonske obveze. 2) Prema samom štetniku. Socijalna funkcija obveznog osiguranja prema samom štetniku ima u vidu njegovu zaštitu u slučaju nezgode. Da nema osiguranja štetnik bi bio imovinski oštećen, ponekad i likvidiran, doveden u stečaj ili bankrot. Taj vid socijalne funkcije proteže se i dalje: i kad prema ugovoru vozač-štetnik mora regresirati osiguratelju iznose isplaćene trećoj oštećenoj osobi, visina tog regresa se ograničava. U protivnom, opet bi moglo doći do imovinskog uništenja štetnika. To ograničenje regresa, kao i većina socijalno motiviranih prava, tekovina je modernog vremena (kod nas uvedeno polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća). Ograničenja se u raznim državama postiže na razne načine: negdje se to određuje zakonom, a negdje već samim ugovorom o osiguranju. U Hrvatskoj ograničenje visine regresnog duga prepušteno je ugovornim strankama, dakle, ugovoru o osiguranju. Prema Uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti (članak 3. stavak 3. točka 3.) naših osiguratelja utvrđen je maksimalni iznos regresnog duga osiguranika u visini 12 prosječnih plaća prema posljednjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske. Prema zadnjem izvješću to bi iznosilo 46.704,00 kuna. Dakle, to je gornja granica regresa do kojega osiguratelj ima pravo tražiti povrat iznosa isplaćenih trećoj oštećenoj osobi. To ograničenje odnosi se na sva potraživanja za koja već nije sklopljena nagodba o regresnom dugu.