Vjerojatno nema ništa bolje od situacije u kojoj više složnih liječnika radi s jednim pacijentom. Još je bolje kada im se priključe fizioterapeuti i medicinske sestre. Ali, neka samo jedan od njih ima drugačije mišljenje od ostalih o tome kako bi liječenje trebalo biti sprovedeno, evo problema. Za početak sam pacijent nije siguran je li to što se na njemu radi najbolje za njega, zatim krene zla krv među medicinskim nam djelatnicima i na kraju nastaje šou koji najviše liči na onaj Jerry Springera. Valja ovdje, a istini za volju, odijeliti drugo mišljenje od drugog liječenja. Dakle, drugo je mišljenje vrlo važno kod postavljanja dijagnoze, odnosno određivanja o kojoj se bolesti, oboljenju ili bolnom stanju radi. U slučaju da ta dijagnoza nije postavljena sa 100%-tnom sigurnošću, ili ako pak zbog bilo kojeg racionalnog ili iracionalnog razloga ne vjerujete svom liječniku, valja tražiti drugog specijalistu koji će potvrditi ili pak osporiti postavljeno mišljenje. Kada se i to učini treba svim silama prionuti liječenju i to jednom liječenju. Prije no što se ono započne, također možemo zatražiti dva, tri ili više mišljenja o tome koji je najbolji način u našem slučaju. Ali kada se krene jednim putem, ne valja se vraćati natrag i kretati drugim, jer osim što se gubi vrijeme, nikuda se i ne stiže. Ono s čim se u svojoj praksi najčešće susrećem jest nerazumijevanje činjenice da medicina, a u ovom slučaju fizikalna terapija, nije matematika, pa unutar nje nema niti apsolutnih odgovora. Pojednostavljeno govoreći, vrlo je često slučaj da za jedno oboljenje postoji više načina liječenja. Neki su od tih načina brži, neki sporiji, neki pak agresivniji, a neki blaži. No svi na kraju dovode do istog cilja- izlječenja ili odsustva simptoma (bolova i slično). Koji će se od tih pristupa primjeniti u konkretnom slučaju zavisi kako od samog pacijenta i njegovih osobitosti, tako i od liječnika ili terapeuta koji određuje terapiju i njegova vlastitog iskustva. Tako, nebrojeno puta, nakon što im preporučim određeni terapijski model, moji me pacijenti u čudu pogledaju i kažu kako im je netko drugi već preporučio drugačiji pristup. Još su više začuđeni kada im kažem kako je i to dobar način liječenja, naravno uz pretpostavku da se u cijelosti sprovede. Tada zbunjenosti nikad kraja. A sva je zbrka u tome što očekujemo da za jedan problem uvijek postoji samo jedno riješenje. To naprosto nije tako niti u svakodnevnom životu sa svakodnevnim problemima, pa onda ne može biti niti sa pitanjima liječenja. Možda u svemu tome problema ne bi niti bilo da pacijent koji je zbunjen različitim informacijama i savjetima nije u isto vrijeme i vrlo slabo motiviran da sprovede započeto liječenje do kraja, a to nije dobro ni u kojem slučaju. Dok traje promišljanje o tome što je bolje, a što manje dobro, oboljenje se ne liječi. To znači da ono u najvećem broju slučajeva i napreduje, a to, priznat ćete, nikako ne valja. Dobro je, dakle, preispitati postavljenu dijagnozu, Isto je tako dobro preispitati preporučeno liječenje. Ali, kada se jednom započne, terapiju valja sprovesti do kraja. Zamislite kada bi za neku upalu prvo dva dana koristili jedan antibiotik, pa zatim drugi, pa treći. Ne bi ste učinili ništa dobro zar ne? Ili kako bi to rekao jedan indijski svetac u drugom kontekstu, ali primjenjivom i ovdje: "Zamislite da se želite popeti na vrh planine, ali ne znate put. U podnožju vas čeka nekoliko vodiča koji svi znaju kako doći do vrha, ali svako od njih ima svoj način. Ako prvo unajmite jednog, pa nakon kilometar-dva odustanete misleći da on ne zna što radi, vratiti ćete se u podnožje. Pa ćete unajmiti drugog, pa trećeg i tako dalje. Potrošit ćete vrijeme i novac, uložiti mnogo truda, da bi na kraju bili upravo tamo odakle ste i krenuli."